Gordan K Čampar je književnik i novinar, rođen u Zatonu kod Bijelog polja. Živi i stvara u Podgorici. Objavljene knjige Pregršt suza i dva pisma (poezija), S koljena (zapisi), Na koljeno (zapisi), Eto (poezija), Mjesec u maslačku (proza). Autor je feljtona Sjećanje na šeher Sarajevo prije grmljavine i Aplauz za legende. Glavni i odgovorni urednik časopisa Intervju, novine Zaton i portala Odgovor.me.
Sijeno plamti, štala dogorijeva a od kuće samo dimnjak prkosi nevolji. Nozdrve pune gara, dušu ne mogu ni da nađem, skupila se, jeca. Oči se naprežu da zapamte, sliku. Čujem glasove što se Bogu obraćaju a njega nema nešto je zauzet.
Vidim dželata na ogradi i on gleda, pamti. Nego mu, oči nijesu krvave, čini mi se, da oproštaj traži. Ne, bez očiju krvavijeh , taj je dželat u prolazu, samo svratio muštuluk da uzme ili da se nasladi. Mjeri oranicu, broji spratove. Uzalud, vatra ih prebrojala prije njega.
Nekako se oči ugasile, ne zna šta će , da li da likuje ili saosjeća. I on sa naramkom, veličine kao i moj. U prikolici nešto jada, skoro da smo mogli razmijeniti, da ne pretovaramo. On zakasnio a ja žurim, mada ne znam kuda.
Dim, muti sliku, da uz sve drugo i to bude nejasno. Jedino vidljivo i bez plamena, stara mala kuća, pokrivena šindrom, na kredencu još po neka dunja čami, zavjese se od paname razmakle taman toliko, kao da je neko na prozoru, mašu.
Vidim i on je gleda, drugačijim pogledom. Povremeno pogledujući u mene, trepće i ćuti.
Jagodica mu se u grlu pomamila, gore, dolje, hoće, čini mi se da iskoči. Pitam se šta je to zaustio da kaže. Da pita kuda ću ili kaže odakle je on došao. Šta je njega natjeralo, je li dimnjak i njemu ostao da štrči, kakvi li su njemu musafiri bili.
-Neću bez ‘alala – najzad progovori.
-Neka ti je halal – čujem sebe kako odgovaram.
Klimnu glavom, ponamjesti ćulaf, skloni pogled u stranu i opet zašuće.
Pomažem staroj majci da se popne na prikolicu od traktora, gdje su se ostali već popeli, našli mjesto kao u pozorištu i gledaju prizor. Ona zuri, prigrće vuneno vojničko ćebe, pokriva stara krsta.
Pogledajte i >> Književni periskop
Traktor od prve upali, to mu se nije dešavalo odavno, uvijek sam ga morao pri strani parkirati da ne bi gurali. Od straha ili da ne pravi dodatnu muku, koja u ovom trenutku uz sve ove i ne bi bila tako velika. Otvorim kapiju, vratim se do volana a ona se sama zatvorila, ja opet, ona isto, ja opet, ona tvrdoglava. On priđe i pridrža dok ja ne izađoh, jednom rukom na kapiji a drugom u vazduhu kao da ne zna šta će sa njom, ali ne mahnu.
Usput ubrah nekoliko klipova nedozrelog kukuruza, da napravimo pečenjak, nijesmo ga probali ove godine, navikla djeca, pa ja zbog njih. Osvrćem se, kao da kradem. On aminuje čak mi se čini kao da govori, da uzmem slobodno k’o da je moje.
Ulazimo u kolonu. Nikada toliko nijesmo ličili jedni na druge. Tišina je govorila u ime nas. Svađali su se noć i dan. Mjesec se nikada nije pojavio tako rano, da obasja put, valjda.
S vremena na vrijeme, zvuke zvona sa obližnje crkve, prekidala je molitva imama iz sela uz rijeku.
Išli smo, jedan za drugim , samo što niko od nas nije znao kuda.
