Hrvatski realizam u 21.stoljeću:
Feđa Gavrilović, Konkvistadori s kistom, Fraktura, Zagreb, 2019.
Konkvistadori s kistom (Fraktura, 2019), drugo je autorsko djelo mladog hrvatskog povjesničara umjetnosti i voditelja zagrebačke Galerije Forum, Feđe Gavrilovića. Može se zaključiti da je to prva knjiga o hrvatskom slikarstvu u 21. stoljeću koja predstavlja pregled današnjeg hrvatskog slikarstva, prvenstveno onih rođenih 1980-ih, u kojem glavno mjesto zauzimaju mlađe generacije figurativnih slikara koje je autor nazvao „novim hrvatskim realistima“. Iako je u knjizi naglasak na slikare autorovih vršnjaka, u knjizi se također spominju i slikari kao što su Đuro Seder, Josip Vaništa Biserka Baretić, Vatroslav Kuliš i drugi stariji slikari koji su ustrajali na figuraciji i na klasičnom pristupu slikarstva.
Knjiga je podijeljena u šest poglavlja, pisana na specifičan i subjektivan način, nema kronološkog nizanja autora i događaja, niti autor ima ambiciju prikazati povijesni razvoj slikarstva u Hrvatskoj već daje prikaz suvremenog slikarstva, koji se svojim kritikama, esejima i drugim tekstovima već etablirao kao jedan od vodećih kritičara i povjesničara umjetnosti u Hrvatskoj. Autor osvaja stilom što je glavna karakteristika ove knjige, koji je pristupačan i najširoj publici a istovremeno potkrijepljeno i iznimno argumentirano širokom erudicijom. Težnja autora je bila da to ne bude antologija hrvatskog suvremenog slikarstva, već prikaz stanja slikarstva u Hrvatskoj kroz pokušaj gledanja jednog povjesničara umjetnosti, u obliku likovnog pa i filozofskog eseja.
Bilo da je riječ o mistično-religijskim idejama ili o našoj emocionalnoj reakciji, slika sve to čini vidljivim, dakle prisutnim u našoj svijesti, a konteplacijom slike jačamo svoju prisutnost u trenutku i poimamo.
Prvi dio knjige posvećen je slikaru Đuri Sederu (rođenog 1927), njegovom autoportretu „Seder u Trnskom“, kojeg autor uspoređuje s uskrslim Lazarom koji se preobrazio u Krista. Uspoređujući slikarstvo s Lazarom, očigledno je da autor slikarsku umjetnost poistovjećuje s nečim svetim. Umjetnost ima transformativni potencijal, osobito slikarstvo. U 20. stoljeću proglašena je klinička smrt slikarstva kao logična posljedica devetnaestostoljetne smrti Boga, u kojem je slika postala gusto tkivo koje se bori za svoju prisutnost u prostoru, kao i pojedinac u otuđenom svijetu koji ga okružuju, navodi autor. Dakle, ne treba ići dalje od opusa umjetnika Đure Sedera koji je sam prevalio put od gorgonaške negacije slikarstva do ponovnog vjerovanja u tu istu umjetnost. Konteplacijom umjetničkog djela teži se brisanju granice između subjekta i objekta estetskog doživljaja. Rezultat takve estetske konteplacije nije novo znanje o umjetničkom djelu i umjetnosti nego cjelokupnost doživljaja.
Glavno mjesto u knjizi zauzima slikar Stipan Tadić, rođen 1986., jedan od najpoznatijih slikara mlađe generacije. Autor u njemu vidi, kako je rekao, paradigmatski primjer jakog individualnog nagnuća za širi fenomen realističnog slikarstva u 21. stoljeću. Neki će mu možda prigovoriti što Stipana Tadića autor izdvaja više od ostalih, ali nemoguće je pobjeći od činjenice da njegov razvoj autor prati zajedno s vlastitim od prve godine studija povijesti umjetnosti. Stipan Tadić je značajan zbog velike energije i karizme, kojom je utjecao na mnoge kolege današnje hrvatske likovne scene, posebno njegove generacije, rođenih nakon 80-tih. Stipanovo stvaralaštvo su stripovi i ilustracije koje radi, čije postavke (linearizam, simplifikaciju plohe i detaljizaciju ambijenta) koristi na slikama.
U trećem poglavlju knjige pod nazivom „Izdržati u slikarstvu“, Feđa Gavrilović izdvaja nekoliko umjetnika i pravaca u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti kroz prizmu njihovih stvaralačkih dodira s mističnim. Slikari pokušavaju prenijeti publici svoje vizije, obraćajući joj se ritmovima i oblicima, odnosima i arhetipskim simbolima, kako bi postali posrednici između čovjeka i metafizičkog svijeta. Mnogi umjetnici stvarajući svoja velika djela, na neki način otvaraju svoje nesvjesno, i tako pokušavaju odagnati demone, ili samo razgovarati s njima putem vizualizacije u gustim i intenzivnim tragovima boje. U slikama Zlatka Kesera, autor izdvaja motive zastrašujućih figura koje podsjećaju na plemenske fetiše, maske i predmete u ritualima primitivnih plemena, koje daju oblik ljudskim strastima i strahovima, uznemirenostima u psihi pojedinca i društva, stvarajući tako slike koje djeluju poput emanacije autorove energije.
Umjesto bogova i demona iz prošlosti pojavljuje se lice – maska sadašnjice: maska prostorno – vremenskog čovjeka. (Bihalji Merin)
Iako su ove riječi pisane prije pojave Korone virusa, autor nije ni slutio kako u njegovoj metafori prostorno – vremenskog čovjeka može se prepoznati duh sadašnjice, kada maske i i lica koje svakodnevno gledamo, dolaze nam iz različitih prostora pa i vremena, štiteći nas od nevidljive, žive ili mrtve materije.
Pročitajte i: Knjiga ECCE HOMO – zbirka maksima Milije Belića
Ono zajedničko slikarima koje je u ovom djelu autor nazvao realistima jest osvajanje prostora, kao metafora za slikarstvo zapadne tradicije. Osnovna težnje zapadne kulture, one faustovske, referirajući se na Oswalda Spenglera, želja je za istraživanjem, sistematizacijom stečenog znanja, da bi se moglo upotrijebiti u svrhu pokoravanja svijeta. Istim putem znanje i umjetničko djelovanje spajaju se u povijesti zapadnog slikarstva u jedinstvene izraze koji teže vladati svijetom, kolonizirati ga i eksploatirati. Je li to zaista naš svijet ili samo njegova vizija u umu umjetnika, odnosno Novi svijet koji čeka svoje doseljenike koji bi ga eksploaotirali upijajući njegova znanja? – pita se autor.
Cilj slikarstva nije nikad ni bio oponašanje svijeta, nego njegovo kreativno pokoravanje. (Feđa Gavrilović)
Autorica: Arnela Vučković
