Ekranizacije: SVILA (Silk, 2007)

Čini se da o romanu „Svila” (Seta), čiji je autor italijanski pisac Alesandro Bariko, obično vlada neko od dva isključiva mišljenja. Jedni oduševljeno hvale delo, ističući njegovu delikatnost, prefinjenost i lirični minimalizam. Drugi se, razočarani, iščuđuju „pretencioznosti, precenjenosti ove besmislice”. No, činjenica je da zaista ne odgovara svačijem ukusu, niti je od onih koje izazivaju nepodeljene reakcije. Tražite li jasan tok radnje, određenost i minucioznu produbljenost likova, razvijene pasaže, ostaćete kratkih rukava. Opšta nedorečenost, umetnost sažimanja i neuobičajena kompoziciono-stilska iscepkanost zapravo savršeno prate samu priču. Kao što su sudbine junaka poprilično apsurdne, životi prazni, odnosi uvijeni u tajnovitost, nedohvatnost i ćutanje,  tako ni roman ne raskriljuje širom svoje dveri, ne dozvoljavajući da bujica reči ili previše objašnjenja poremete njegov tajnoviti ritam. 

Silk, 2007. Print Screen YT

Alesandro Bariko zastajkuje i na nevidljivom tasu odmeravajući, potom ih na kašičicu pružajući, ispreda kao svila (iz naslova) tanane niti pripovesti. Do nas dopiru fragmenti, život u osnovnom, kao strogo regulisan tok misli čoveka koji zna, sluti, opasnost od gubitka kontrole nad sopstvenim željama. Zbog toga je i sama fabula krajnje jednostavna: Erve Žonkur, trgovac iz malog mesta na jugu Francuske (varošica Lavildje), sredinom XIX veka postaje međukontinentalni krijumčar jaja svilene bube. Kriva je nestašica usled epidemije nepoznatog porekla, koja zahvata uzgajališta larvi širom Evrope, ali i na dotadašnjem afričkom izvoru sigurnih nabavki. U godini kada Flober piše „Salambo”, a Linkoln preko okeana vodi revoluciju (1861), Žonkur se, po nalogu vlasnika svilare, Baldabjua, zaputio „na kraj sveta” – u Japan, čija ostrva skrivaju tajnu budućeg napretka svilarske industrije. Njegov je poduhvat, koliko prvi tog tipa, avanturistički i otkrivalački, toliko visokorizičan. Dok ga kod kuće strpljivo čeka supruga Elen, Erveov zadatak u carstvu izlazećeg sunca zavisi od zagonetnog gospodara Hara Keja, čija ga  konkubina sudbinski zanosi. Ostaće doživotno zarobljen između dva sveta i iskustva, a neizgovorene čežnje i strepnje bespovratno menjaju sve protagoniste.

Uočićemo često ponavljanje rečenica, koje vrši funkciju isticanja i predstavlja faktor ritmičnosti. Poglavlja su srazmerno kratka, osobena po krajnjoj jednostavnosti predočavanja, u maniru starih legendi i bajki: tonom koji je miran, skoro pa bezličan, ravnodušan, bez kitnjastih detalja, ravan. O junacima dobijamo vrlo malo podataka, a fizički opisi su još oskudniji. Tako odmah saznajemo da Erve u tom trenutku ima trideset i dve godine, te da se osam leta ranije, boraveći na odsustvu (naime, otac ga je pripremao za vojničku karijeru u Parizu), gotovo preko noći okrenuo drugoj profesiji. Preduzimljivi Baldabju, pionir svilarstva u tom kraju, praktično ga za ruku odvlači i preusmerava ka egzotičnom i pustolovnom pozivu. Njegov zadatak postaje kupovina, prodaja i uzgajanje jaja svilene bube, do larve, pa dragocenog materijala, u sasvim jasno propisanim uslovima. Nabavke su se prvobitno odvijale po Sredozemlju (Sirija i Egipat), a putovanja traju od januara do aprila, sa dodatne dve nedelje pakovanja robe. Ostatak godine se odmarao, u društvu Elen, sa kojom, istaknuto je, iako su to oboje želeli, nije imao dece. Prema sopstvenom životu, ovako ujednačenom i ustrojenom, Erve se oduvek odnosio kao posmatrač, bez ambicije da u njemu zaista uzme učešća.

Svila

Formulativnost, karakteristična za (već spomenuti) manir narodnih priča o podvizima koje junak mora da izvrši, posebno je uočljiva kod nabrajanja stanica na Erveovom putu za Daleki Istok. Tako je potonji određen kao nevidljiv, japanska svila izaziva osećaj kao da držiš oblak, a Bajkalsko jezero je svaki put drugačije nazivano (more, demon, kraj svih krajeva). Sve skupa, ukazuje na variranje dela iste formule, poput obeležja sile koja vuče nazad bez mogućnosti odupiranja. Odlasci se periodično ponavljaju punih pet godina, uprkos svakom riziku, a jednako uzaludno, bez izgleda da ponište stvoreni nemir ili razreše nejasnu situaciju. Ono što naročito osvaja jesu sitni detalji, poput činjenice da Erve voli Eleninu boju glasa, kojom će biti opijena i madam Blanš. U pitanju je vlasnica javne kuće u Nimu, kojoj se Žonkur obraća zarad dešifrovanja ideograma jedne obavezujuće poruke. Njena se „poslovnica” nalazi na spratu tekstilne radnje, sve devojke su mlade Francuskinje, muzika podseća na Rusiju, iako je sama vlasnica japanska udovica. Moć neizgovorenog, simbolika nerazjašnjenog, počiva i u plavim cvetićima sa revera mušterija, Hara Kejovom kavezu sa pticama, konkubininom licu devojčice sa neistočnjačkim očima, govoru gestova (okretanje šolje čaja, rukavica ispuštena na obali) iz pojedinih nezaboravnih epizoda.

Poslednje, ustaničke godine, sve je u znaku propasti, pa i neizvršen krijumčarski zadatak. Erve i Elen su podjednako nemoćni pred zagonetnošću njegove opsesije, apsurdom strasti prema istočnjačkoj ženi kojoj ne zna ni boju glasa, čije su oči savršeno neme, vekovima udaljene. Još više zbunjuje ravnopravno prisustvo dva zanosa različite vrste u istom srcu, koji jedan drugog ne nadvladavaju, niti potiskuju. Postoje uporedo, kao japanska zemlja na ivici rata i projektovanje varoškog parka u pokušaju da se zaokupi potištena svest. Plove kao nemi susret pogleda dvoje stranaca, poput tužnog valcera, tajnog i uzaludnog:

Čudan je to bol. Umreti od nostalgije za nečim što nikada nećeš proživeti.

Sada biva jasnija svrha ponovljivosti rečenica i odlomaka: to je melodija jednoličnosti života, uvek istog, sezonskog, ritualnog kruga zbivanja što ne vode nikuda konkretno i ničemu sem produžetka nade. Radi se o, u osnovi, uobičajenoj staroj povesti, kojoj nisu potrebna dodatna tumačenja i romantizovanja. Kao što napominje i sam autor, ciljalo se na utisak čudnovate muzike, od one vrste što se svira sporo, a pleše lagano. Sasvim je starinska i služi da bude izgovorena, umesto uzaludnih pokušaja imenovanja stvari kojima je ispunjena. Otuda pismo, nosilac završnog obrta, jeste pokušaj da se ustalasa svakidašnja monotonija, nakratko izrazivši nemoguću ćežnju žene i poremetivši poredak kojim se odvijao muškarčev život. Sećanje na te talase metaforično je iskazano junakovom zagledanošću u rad vetra na površini vode (koja beše kao njegov život) – završna, stišana, bespomoćna tuga za neuhvatljivošću.


Ekranizacija iz 2007. vuče nepravedno slabu ocenu i loše reakcije kritike. Pregledom većine recenzija stiče se nedvosmislen utisak da nešto – ili ništa – ipak nije dobro shvaćeno. Svaka zamerka ukazuje na nepopravljivo zapadnjački način gledanja na svet, film, umetnost i pitanje je koliko bi poznavanje pisanog uzora popravilo sve. Snimana je u Japanu i Italiji, potpisuje je kanadsko-francuski režiser Fransoa Žiro, a glavne uloge pripadaju Majklu Pitu, Kiri Najtli i Alfredu Molini.  

Krenimo od izmena: početak se neznatno razlikuje od romanesknog, s obzirom na to da je Erveov prvi susret sa Elen predstavljen kao inicijalna motivacija za napuštanje vojske. Uostalom, Erve je i pripovedač, dok Elen dobija proširen delokrug učiteljice, a važan deo njihove svakodnevnice (i figura slušaoca) jeste dečak Ludovik, sin udovice koja im povremeno pomaže. Hronološki niz se pomalo razlikuje, baš kao i pojedine ključne epizode: prvi (ovde Ervea  dočekuje devojka, dok je u knjizi on zatiče kako leži u gospodarevom krilu, u ključnom trenutku otvorivši oči) i drugi susret sa Hara Kejom (scena pred jezerom, u filmskoj verziji dopunjena siluetom kao budućim opsedajućim prizorom), a najupadljivije završetak (gde se Helenina i konkubinina figura stapaju, s obzirom da Erve, gubitkom supruge, uviđa kako je ONA bila ta žena – što u knjizi ne postoji). Film je vizuelno divan, suptilan, sa veoma dobrom glumom (npr. u sceni posete madam Blanš, ovoga puta pozicioniranoj u Lionu) i sjajno prenetim ambijentom, pogotovo kroz ređanje etapa putovanja. Dijalozi su doslovce verno preslikani, svaka dopuna je isključivo u službi radnje, kako ne bi bilo eventualnih nejasnoća. Pejzaži, kadrovi prirode, muzika i boje kreiraju setan starinski ugođaj. Dočarani su prostranstvo, dva suprotna sveta koja polažu pravo na junaka između njih, supružnička sloga i tuga. Jasna je paralela između dve žene, koje svojevoljno Erveu pribavljaju surogat (Azijatkinja drugu ljubavnicu, Elen tuđi glas), ne bi li barem na taj način iživele ono što im je samima zabranjeno.

Neke od najčešćih zamerki kritike i publike su sledeće, parafraziram: sporo odvijanje radnje, besmislenost priče, kvaziartizam, loš kasting, soft-porn, slabo razvijeni likovi. Kao primarno čitalac Barikovog romana, nalazim da film nije savršen, ali sasvim sigurno ni promašaj. Sa jednostavnim, pa i oskudnim tekstualnim materijalom, učinjeno je zaista mnogo i svrsishodno. Tamo gde u romanu fali objašnjenja, na velikom platnu je nadoknađeno većim razvojem likova. Neizgovoreno, tuga i čežnja, sugerisane su svim raspoloživim sredstvima. Na vizuelnom planu, ostvaren je takođe pun pogodak i kadrovi izgledaju prelepo, sofisticirano, umetnički probrano.

Morali bismo biti pošteni govoreći i o kastingu. Iako sam najpre mislila da je Majkl Pit suviše mlad(olik) za ulogu Ervea, uzmimo u obzir da junak na samom početku (filmske) priče ima 24 godine, a i kasnije se (primera radi, prilikom posete madam Blanš) pominju njegove oči kao u deteta, mladićki sjaj na licu. Tu bezazlenost i izgubljenost u nejasnom snu, između dva sveta, Pit sasvim dobro predstavlja. Kira je i inače kao stvorena za kostimirane drame, zahvaljujući svom starinskom tipu lepote, pa ni ovde nije drugačiji slučaj. Alfred Molina je takođe uverljiv u ulozi lokalnog preduzetnika i entuzijaste-zanesenjaka, dok azijski deo ekipe (Koji Yakusho kao Hara Jubej, preimenovan u igranoj verziji; Sei Ashina kao konkubina; Miki Nakatani kao madam Blanš) odgovara predstavi egzotičnosti i neprozirnosti svog podneblja za Evropljane. Naročito je madam Blanš misteriozna i prelepa, a ništa manje nisu očaravajuće njene toalete.

Naratorska palica predata je Erveu, što je dobar potez, baš kao i uvođenje najpre dečaka, potom mladića Ludovika. On je slušalac, ali i neka vrsta nastavljača, kompenzacije za dete koje bračni par Žonkur nikada nije dobio. Očaj zbog nemogućnosti da imaju potomstvo jeste naglašeniji nego u romanu, međutim, ne i presudan. Kao lik, Elen dobija jasnije određenje, konkretno zanimanje, aktivno sugeriše mužu kako urediti vrt i da li se upuštati u dalje poslovanje. Ona je žena koja čeka, čiju strpljivu samoću ne ispunjava ništa sem čudne nade, fiksacije gotovo bliske onoj koja Ervea goni na prelaženje prostranstava. 

Najuspelije su upravo scene putovanja (reče li neko „Sedam godina na Tibetu”? Iili „Povratnik”?) kroz daleke krajeve, preko čitavog ogromnog kontinenta, na samu granicu civilizacije. Smenjuju se predeli, lica, priroda i raznolikost koja pleni. Istina, sam doživljaj Haraovog doma i okoline u knjizi je raskošniji, ali film i tu nastavlja linijom kontrastiranja. Tako je npr. u Evropi proleće u znaku cvetanja Eleninih ljiljana, ozvučeno tihim žamorom na kamenom stepeništu malog trga; u Japanu, sneg prekriva kedrovo drveće, a minimalizam enterijera i ljudskih pokreta, enigmatičnost postupaka, opsedaju došljaka. Tu su i paralele zaključaka bilo je to dobro/loše leto.

Što se „nejasnoća” tiče, određena pitanja zapravo nemaju adekvatan odgovor. Zbog čega je Erveu najpre (sa više različitih strana) savetovano, pa eksplicitno (pred nišanom) naređeno da se vrati kući i zaboravi sve viđeno? Zašto nije u mogućnosti da se poveri Elen? Čemu hamletovski dugo oklevanje da otvori pismo? Osećanja uglavnom nisu lako prevodiva u objašnjenja, ali je njihov uticaj na duše i te kako vidljiv. Još manje su shvatljive zamerke o „pornografskoj” prirodi filma. Šta bi tek „brižni puritanci” rekli za „The Lover” (analiziran prethodni put)?

Dočarana je rastrzanost običnog, pasivnog čoveka, čak ne naročito avanturistički nastrojenog, ali sticajem okolnosti stavljenog u procep između dva drastično različita podneblja, kulture, osećanja, tipa vezanosti. Podeljenost postojanja nije rezultat nezadovoljstva onim što se već ima (naprotiv: ljubav prema supruzi nijednog trenutka se ne dovodi u pitanje; zarada je dobra, dom formiran, ne postoji svesna želja za izlazom i promenom), već iracionalnog nemira nastalog u samoj dubini bića, nedostupnoj razumu, zaintrigiranoj bez pristanka. Raspon priče, ponavljanje putešestvija, znakovitost krajolika i privlačna snaga nedohvatnog, nesaznatljivog; vizuelna i zvukovna svežina odgovarajuća svilinoj; postavke ljudi u središte širokih prostora (divljine, bašte, jezera); smirena, elementarna osećajnost, prednosti su ovog filma i razlog da mu pružite šansu. Prethodno čitanje knjige se podrazumeva: uostalom, manje od sto strana isključuje bilo kakve izgovore.

Autorka: Isidora Đolović

* Ovim tekstom, portal Sinhro.rs nastavlja seriju posvećenu ekranizacijama književnih dela, svake druge srede u mesecu.

Podelite sa prijateljima:
Share