Dragan Marković, pesnik rođen u Kostajniku, iza sebe ima 15 objavljenih knjiga poezije. Nedavno ga je SANU nagradio nagradom “Branko Ćopić” za knjigu “Kamen papir makaze” objavljenu 2019. godine. Pitali smo ga kakva je sudbina poezije i ko je danas čita, koliko se prilagođava merilima savremene književnosti, koja je danas uloga pisca…

Koja je uloga pisca u savremenom svetu i da li možemo da kažemo da su knjige i reči pisca savest društva? Imaju li knjige i pisci ikakav uticaj u smislu težine napisanih reči?
Ne mogu sasvim da razumem pojam savest društva. Postoje vredni ljudi koji bi ostalima iz zajednice kojoj pripadaju mogli poslužiti kao orijentiri. Tako bi moglo biti u društvima koja pronalaze načina da prepoznaju sopstvene vrednosti i razumeju koliko je važno da ih se uporno drže. Uprkos tome što je ovo naše vreme – doba surove borbe za kapitalističku dominaciju, za vlast, za profit.
Uloga pisca je da piše i da opominje; da smisleno služi Istini i Lepoti; da bude hrabar, da razdvaja bitno od nebitnog, i da budi osećaj za tako nešto i u čitaocu. Sve drugo je manje verovatno. Svaki drugi uticaj i angažovanje. U srpskom društvu danas najveću težinu imaju tabloidne dum-dum vesti, izmišljotine i laka zabava. Šta se tu može. Može li se išta učiniti protiv toga ako je duša društva u prevashodnoj množini društva? Onda mu dođe da je savest duši dušmanin.
Ko su današnji čitaoci poezije? Da li i koliko imate na umu čitaoce dok pišete poeziju?
Nemam na umu ništa i nikoga dok pišem. Najpre, sebe zaboravim, utehe radi. Kad bih pesme prodavao na komad i na kilo znao bih kako da ugodim kupcima svojim zamišljenim. Uglavnom pesnici čitaju jedni druge. Kao što se stolari i pekari međusobno interesuju i upoređuju svojih ruku dela, razumljivo je i da su pesnička interesovanja u esnafskim granicama. Svaki posvećeni čitalac izvan tog kruga je pravi blagoslov.
U savremenoj književnosti roman je dominantan žanr. Kakva je sudbina poezije?
Poezija će izumreti i iščeznuti! Kao i sve, uostalom. Živela poezija! Poezija će istrajavati dok je i jednog čoveka na Zemlji. Ne znam kakva je sudbina čovečanstva, ali sam siguran da je čovekov opstanak u nekoj vezi sa opstankom poezije. Pomalo se i pribojavam. Poezija će konačno nestati samo ako bude tražila više sluha nego što joj je dovoljno. A dovoljan je jedan jedini poeta na svetu koji veruje u silu reči. Roman je samo jedan pokondireni koloplet rečenica, koji pokušava da ne bude poezija. Odmetnuta poezija, takoreći.
Književna scena u skladu sa vremenom u kome živimo uvek pred prozaistu i pesnika nameće neka svoja merila. Koliko se tim merilima prilagođavate, a koliko ostajete dosledni samom sebi i svojim uverenjima?
Ne prilagođavam se. Ne interesuje me šta očekuje književna scena. Ako ispunim ono što sam od sebe očekujem, dobro je. I nikad nisam sasvim siguran jesam li bio sasvim pošten prema sebi i prema drugim ljudima. Pesma pesmu traži, a čovek čoveka, kaže pesnik. Važno je možda jedino to da sve činim u nameri da bude dobro, da se bolje razumemo. Ako se namera i cilj ne poklope, uračunaću to u sopstvenu slabost, koja može naškoditi samo meni.
Živite u Kostaјniku, selu između Loznice i Krupnja. To ruralno okruženje oseća se i u vašim pesmama. Kako se borite sa zahtevima urbane sredine koji ne zaobilaze ni ljude na selu?
Kostajnik je dobio ime po latinskoj reči za kesten. Kestenovi se već neko vreme u mom kraju suše i propadaju. Izvori presušuju, đaci se u školi proređuju… Sve to ne sluti na dobro. Plašim se da od Kostajnika ne ostane koštanik (skelet) samo. Nisam siguran koji su zahtevi urbane, a koji seoske sredine i u čemu je razlika, pa ni u čemu bi se ogledala moja borba. Mesto na kom čovek živi utiče na formiranje njegove ličnosti. Fizionomija i arhitektura prebivališta su u sprezi sa strukturom ličnosti onoga ko se zatiče i koga se tiče.
Razlike u načinu života u selima i gradovima su, čini mi se, u današnje vreme, sve manje. Sela i gradovi se prelivaju i dopunjuju. Glavna razlika je u gustini – vazduha, moždanih vijuga, saobraćaja… Gužvanjci i jurnjave mi se ne sviđaju. A opet, volim da dođem u Beograd i da osetim to strujanje ljudi, automobila, zvukova… Kad se stvari sagledaju sa svih strana, čovek obično ostane u paradoksima, nadomak odgovora.

Poslednjih godina mnogo se polemiše o književnim nagradama. Vas je SANU nedavno nagradio za 2019. godinu nagradom Branko Ćopić. Šta za vas ova nagrada znači?
Svaka nagrada na neki način obavezuje. I nema sasvim poštenih nagrada. U pitanju su nijanse. Čak ni u sportu odličja često nisu pravedno raspodeljena. Radujem se ovoj nagradi, i uvek pomalo strepim pred pitanjem – jesam li je zaista zaslužio? Poštujem i volim knjige koje je napisao Branko Ćopić. Poštujem i ljude koji su me predložili, izdvojili i nagradili, jer su oni, svako u svojoj umetnosti, postigli najviše što se može…
Nagrađeni ste za zbirku “Kamen papir makaze” koju je izdala izdavačka kuća Dijak iz Republike Srpske. Naslov knjige asocira na dečiju igru. Uopšte, kroz vaše zbirke se oseća poigravanje sa jezikom, stilovima, stihovima… Da li je za vas ceo život igra i kako biste vi sami opisali svoju nagrađenu zbirku?
Jedino je igra univerzalni izraz radosti kojim se slavi čudo života. I jaganjci i zverinje i ribe u okeanima umeju da se igraju. Kako onda ne bismo i mi ljudi prihvatili jednu takvu bogomdanu radost. Poezija u knjizi “Kamen papir makaze” najvećim delom, začudnim jezikom govori o ozbiljnim pitanjima – o čovekovom mestu u ovakvom svetu, o ljudskoj prirodi, o nekim etičkim pitanjima… Da li je i tako bezazlena dečja igra samo uvod u strašnu igru bezumlja i surovosti? U današnje vreme se svi igramo opasnih igara. I tako lepa dečja igra, u kojoj se dvoje radosno nadgornjavaju, razgovarajući, gestom, intuicijom, u simboličkom smislu se može razumeti kao igra na život i smrt, jer je zastrašujuća lakoća s kojom gubimo uporišta, gubimo suštinske identitetske karakteristike… Sve je igra, samo što se posle nekih igara prebrojavamo, pribojavajući se da ćemo i sami zafaliti u sledećem brojanju.
Kažete da ste ceo život povučeni u sebe i da je tako u tom vašem tihovanju iz vas u jednom trenutku počela da izlazi poezija. Da li biste rekli da pesma uvek nastane iz dugačkog promišljanja ili nekad samo dođe niotkuda, sroči se u stihove i vi je kao pesnik tek tad postanete svesni?
Uglavnom tako. Dođe iznebuha. I složi se kako ja hoću. Ponekad i kako ona hoće. Pokušavao sam mnogo puta da jasno definišem zbog čega pišem, šta je to poezija, otkud i kako… I svaki put bih ostajao nedorečen. Možda bi bilo dobro da ovaj odgovor bude što kraći.
Izdali ste već 15 zbirki poezije i imate u planu za ovu godinu još nekoliko. Napisali ste dvadesetak priča za decu koje su adaptirane na radiju. Da li mislite da vaše pesništvo može da “presuši” u nekom trenutku i da će na red doći i neke priče ili roman?
Kao što energija ne može da nestane, već samo menja svoj oblik, tako i poezija ne može da presuši. To što pišem nije moje. Poezija je jezgro iz kog se granaju i sve druge književne vrste. Radoznalost me tera da se okušam i u ostalim formama, a poezija mi ne da da se od nje previše udaljim. Sve će doći na red, i priče i roman, ako budem imao strpljenja. I ako Bog da.
Intervju vodila: Mariola Pantelić
Dragan Marković: RAS-PO-RED
Na trgu se zaigrala tri dečaka: ka-men, pa-pir, ma-ka-ze,
i jedan mali jednoruk svaki put nadjača
i lupa šljage ostalima onom svojom levicom,
pa se setih: u ratu kapetan koji nije imao milosti
i streljao je, al’ samo po jednog dnevno,
dade šansu preostaloj trojici zarobljenika,
od kojih su dvojica bili blizanci,
da se rasporede u tri dana igrajući
kamen-papir-makaze, i prvi put
Treći beše papir a blizanci po makaze,
i ostaše blizanci da se razdvoje,
i drugi put i treći i sto treći,
svaki put isto bez pobednika:
kamen-kamen, papir-papir, makaze-makaze,
i naredi Surovi da im se vežu oči i uši
zapuše misleći da varaju, i opet se isto
ponavljaše, i onda nastupi tišina
i njih dvojica kleknuše i zagrliše se
po jednom rukom a po drugom: ka-men, pa-pir, ma-ka-ze,
i kapetan im okrenu leđa, načini desetak koračaja
zakloni se za stablo jasenovo i ču se kao kad
u znak oprosta poljubiš nekog ko ti je učinio veliko zlo.
(Iz zbirke “Kamen papir makaze”)