Intervju: Divna Vuksanović

Književnica, profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, doktoresa filozofskih nauka iz oblasti savremene filozofije i estetike, prof. dr Divna M. Vuksanović ne prestaje da iznenađuje svojom kreativnošću u svim ovim oblastima. Kao teoretičarka medija često gostuje u TV emisijama govoreći o aktuelnim temama vezanim za filozofiju medija i zabave, estetiku i ulogu medija u savremenom društvu. Objavila je 14 knjiga u žanorovima poezije, proze, književnosti za decu, te više stotina naučnih članaka, stručnih radova, itd. Bila je dugogodišnja predsednica, a sada je članica Upravnog odbora Estetičkog društva Srbije.
Nedavno je objavljena Vaša nova knjiga „Na bazenu” (KOV 2024), slika Vaše kritičke refleksije u formi fantastičnih horor priča. Predstavite je ukratko.
Knjiga Na bazenu, kao i većina mojih prethodnih dela, konceptualno je osmišljena kao kritika različitih društvenih fenomena, izvedena u duhu tzv. “frankfurtske filozofske škole”. Dakle, reč je o filozofskoj prozi, koja radikalno dovodi u pitanje svet (kapitalizma) koji nas okružuje. Glavnu scenu oko koje se koncentrišu priče čini bazen, koji se nalazi u fiktivnom okruženju ratova, terora, tlačenja svake vrste; druga pozornica je društveno okruženje. Te dve scene, koje čine finansijske i vojne elite (prve na zabavama, a druge u uniformama), povremeno se prelivaju jedna u drugu. Ambijent je distopijski (fantastika), a razrešenja su fatalna (horor i preteća apokalipsa). Stilski posmatrano, rukopis se najviše približava sajber-panku. Reč je, zapravo, o bazenu kao simbolu društvene zajednice koju su zahvatili nemotivisano nasilje, ludilo, medijsko nadziranje i kontrola. Knjiga je, filozofski gledano, ničeovski “udarac čekićem” koji treba da razbudi čitaoca / čitateljku, te otvori prostor za misao slobode, nadu i revoluciju. U pogledu moguće recepcije, knjiga je pisana za obrazovane i angažovane koji su skloni refleksivnosti, eksperimentu i radikalnoj društvenoj kritici.
Kao još sasvim mlada pesnikinja, bili ste finalista nekoliko festivala poezije, za mlade pesnike. Koliko je učešće na tim festivalima otvorilo vrata književnosti Vama i drugim mladima?
Drago mi je što ste me podsetili na učešće na festivalima poezije mladih (Vrbas, Kikinda, Jagodina, i dr.). U bivšoj Jugoslaviji bilo ih je mnogo više nego sada; na njima su se susretali pesnikinje i pesnici svih generacija, druženja s njima bila su nezaboravna. Pamtim, recimo, pokojnog Duška Trifunovića, koji je bio neizbežni gost Festivala poezije mladih u Vrbasu; sećam se, takođe, nasmejanih lica radnica i radnika livnice “Kikinda” koji su goste dočekivali s toplom telećom čorbom u svojoj fabrici… Neka prijateljstva sklopljena na tim festivalskim danima i danas traju…
„Madona dugog vrata”, Vaša prva zbirka pesama izazvala je pažnju kritike, publike, objavljena je u Matici srpskoj. Već tada se dalo naslutiti Vaše bavljenje estetikom u lepoj književnosti. Zašto ste baš objavili poeziju? Koje su teme zastupljene u toj knjizi, da li je povezana sa slikarstvom, koliko sa religijom (madona), ima li prisustva filozofije u njoj?
Zbirka poezije “Madona dugog vrata” dobila je naziv po istoimenoj pesmi, koja je nastala na temelju lirskih refleksija Parmiđaninove slike. Zbirka je, inače, podeljena na dva dela koji čine jedinstvenu (konceptualno-vizuelnu) celinu. Prvi deo sačinjavaju stihovi inspirisani predrenesansnim (Đoto), renesansnim (Botičeli), baroknim (Vato – rokoko) i manirističkim (Parmiđanino) slikarstvom. U njima su opevani naoko nevidljivi životi znamenitih slikara, kao i njihove sudbine. Drugi deo zbirke čine vinjete, nastale po uzoru na haiku poeziju, sa istaknutim poetsko-likovnim elementima u većini stihova. Iako su pojedini kritičari tragali za religioznim elementima u zbirci, njih ima samo onoliko koliko su, na primer, prisutni u Karavađovom, Grinevaldovom ili Zurbaranovom slikarstvu…
Inače, književni rad započela sam poezijom. To je, takoreći, tipičan početak u svetu književnosti. Poeziju sam počela da pišem sa osamnaest godina, tokom studija na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, kada je i nastala moja prva neobjavljena poetska zbirka “Valent, pesme u boji”. Nešto kasnije, zahvaljujući konkursu za Prvu knjigu Matice srpske (žiri su činili renomirani pisci i kritičari: Vasa Pavković, Zoran Đerić, Mihajlo Pantić, Milovan Marčetić i Đorđe Pisarev) objavila sam zbirku “Madona dugog vrata”, za koju je prvu kritiku za jedne dnevne novine napisao Aleksandar Jerkov. Moj sledeći, međužanrovski spisateljski projekat “Opažač, opažena” (zbirka poetske proze) podržali su spisateljica, prevoditeljica, performerka i književna krtičarka Dubravka Đurić, kao i pesnik, slikar, prevodlac i urednik KOV-a Petru Krdu. Tako je sve počelo: s dve objavljene knjige, kao i uredništvom u renomiranim književnim časopisima ProFemina, Knjževna reč i Lipar.
Potom ste objavili zbirku pesama zajedno sa, tada najviše nagrađivanim srpskim pesnikom, Draganom Jovanovićem Danilovim. Kako je izgledalo pevanje u dva glasa, sa kojom svrhom?
Koautorska knjiga “Glava harfe”, nastala je na neobičan način. Danilov i ja upoznali smo se u hotelskom liftu u Jagodini, gde se održavao festival poezije mladih. Sve do tada, čitala sam njegove stihove u književnoj periodici; Danilov je bio mladi pesnik u usponu. Prilikom tog prvog susreta, zamolio je za odobrenje da moj poetsko-prozni iskaz “Pismo male sirene” objavi umesto predgovora za svoju novu knjigu. Naredni susret dogodio se na Sajmu knjiga u Beogradu. Poklonivši mi svoju novu zbirku poezije “Evropa pod snegom” Danilov mi je otvorio stranicu sa uvodnim stihovima i fusnotom na dnu, gde je doslovno stajalo – pesma je početak nove zbirke koju pišem sa Divnom Vuksanović. Knjigu mi je poklonio, ali i obavezu kojoj se nisam nadala. Posle nekoliko dana, poslala sam mu pismo (tada je živeo u Požegi) u kome su stajali moji stihovi u prozi, kao odgovor i “eho” na njegove. Čitava zbirka nastala je intuitivno, na temelju naše poetsko-prozne prepiske, bez novih susreta i dogovora.
Počelo je od poetske proze „Opažač: opažena” nastavilo se preko kratke proze „Patoloških priča”, do „Avantura sa stvarima”, „Okultnog krvarenja” i knjige „Memo”. Koliko su ove knjige poezija, koliko poetska proza, a koliko kratke priče?
Volim međužanr. Nekada davno, uredila sam i temat o međužanru u Književnoj reči. Zbirke “Opažač, opažena” i “Avanture sa stvarima” tipičan su primer poetske proze kojoj sam posvetila dobar deo svog stvaralaštva. S druge strane, “Okultno krvarenje” i “Memo” su zbirke priča, možda malo atipične za književno stvaralaštvo u nas, ali to je ipak proza.
Šta je ono što možete da iskažete kratkom prozom, a ne drugim žanrovima i da li je danas kratka proza više čitana od dužih književnih formi?
Ako bih bila iskrena, rekla bih da me plaši forma tradicionalnog romana, i da uvek već nastojim da pobegnem od realizma. Čini mi se da je “kanonski zadatak” tradicionalnog romana da on treba da opiše jedan veliki opseg, krug života, te naznači kraj – završetak nekog istorijskog perioda, događaja, epohe, pa i ličnog (neretko traumatičnog) iskustva autora/-ke. U tome ima zasigurno i nečeg epskog… Uglavnom, to me ne privlači – ne zanimaju me ni tzv. velike teme, ni lične ispovesti, ni komplikovane romaneskne strukture, niti gigantki zahvati u prošlost. Uz to, ja život, pa i književnost ne doživljavam, kako rekoh, “realistički”, a to jeste preovlađujući stil pisanja kada je reč o romanesknoj literaturi. Za ono što ja preferiram, pogodnije su kraće forme (možda “romani u malom”). Moj poslednji romanoid “Devojka sa štapom”, najadekvatnije opisuje moje književne pretenzije. Uopšteno gledano, uglavnom me zanimaju formalno-jezički i tematski eksperimenti u svim književnim rodovima i vrstama, sa naglašeno filozofskim pristupom problematici.
Romanoid „Devojka sa štapom” dobio je odlične kritike. Taj roman je kraće forme, blizak noveli, kao da se njime odužujete nekim ličnostima kojih više nema u Vašem životu ili nekim književnim klasicima, poput Dantea?
Jeste, to je kratki roman o smrti, tačnije o fluidnom doživljaju smrti nakon smrti. I ova knjiga, kao i većina prethodnih, počiva na filozofskom konceptu koji je unapred osmišljen i potom realizovan u mediju literature. Naravno, trudila sam se da ne izvršim nasilje, preko filozofskih ideja, nad knjževnim tekstom: tema smrti i njene transcendentne pozadine u romanu obrađena je “nesigurnom rukom” autorke… I da, posvećena je pokojnicima koje volim.
Ovo je roman moderne forme, u kojem su prisutni i poetski tragovi. Ima elemente i nestvarnog, u vezi sa poetskim, pa ipak je moderna proza. Vi ste ga definisali u podnaslovu kao metafizički triler, šta to označava?
Triler je oznaka za onostranu potragu glavne junakinje koja je vezana za čin njenog vlastitog ubistva. Ali pošto junakinja i čitaoci, zapravo, ne znaju da li protagonistkinja, kao i oni koje u romanu susreće, čine svet živih, mrtvih, ili oni istovremeno postoje u međusvetovima, radnja romana razrešava se tek u poslednjoj sceni, koja je ujedno i prolaz u novi svet iluzija – bioskop. Moguće je da “Devojka sa štapom” u sebi inkorporira i poetske slike, čime se dočarava izvesna onirička atmosfera romana.
Kao dugogodišnja sekretarka, a potom i predsednica Estetičkog društva Srbije, a sada članica Upravnog odbora, te predsednica Udruženja građana Mladi grašak osmislili ste i već godinama organizujete naučne skupove pod nazivom – Filozofija medija. Svake godine je uz ovaj naslov dodata i aktulena podtema, poput mediji i identitet, nauka, sloboda, konflikti, alternativa… Šta je najveće postignuće ovih skupova?
Zasnivanje i utemeljenje jedne relativno mlade naučne (pod)discipline nastale 80-ih godina prošlog veka, kao što je Filozofija medija, zahteva pažljvo osmišljen koncept teorijskog i pratktičkog delovanja, kao i neophodnu logistku, u smislu objavljivanja naučnih monografija i članaka na ovu temu, organizovanja naučnih konferencija, objavljivanja postkonferencijskih zbornika, realizovanja tribina, okruglih stolova i dijaloga, shvaćenog u najširem smislu reči, o temama koje se tiču filozofskog/kritičkog aspekta promišljanja savremenih medija. Mnogo toga je ostvareno zahvaljujući entuzijazmu članova našeg FM tima koji sve ove godine (reč je o petnaetak godina istrajnog i posvećenog angažmana) rade zajedno, krtički misle, druže se, uzajamno podržavaju i edukuju. Tako je, gotovo ni iz čega, izrasla naša zajednčka “škola mišljenja”.
Vaše delovanje u nauci ide u dva magistralna pravca, pored filozofije to je estetika. Vi, takođe, održavate naučne konferencije o odnosu estetike i igre, progresa, stvarnosti. Kao disciplina proistekla iz filozofije i kao nauka o lepom koliko je danas bitna, a koliko prisutna u javnom životu, obrazovanju?
Sve je to jedan isti pravac promišljanja našeg vremena, doduše interdisciplinarno i dijalektički posredovan stvarnošću – reč je o tome da živimo vreme “estetike”, tačnije medijski proširene sfere čulnosti, koja je predmet izučavanja estetike, kao filozofske dicpline, par excellence. Lepo, uzvišeno, ružno, priroda, umetnost, estetki ukus, umetnički doživljaj, mediji, igra, i dr. – sve su to karakteristični toposi koje izučava estetika, od antičkog doba do danas. Filozofija medija takođe se uklapa u tu zamašnu paradigmu preispitivanja.
Bavite se pedagoškim radom i to u oblasti filozofije medija, estetike. Koliko su prepleteni rad na fakultetu i pisanje lepe književnosti?
Za pedagogiju je neophodan poseban dar koji se najčešće svodi na ljubav prema znanju i komunicranju s drugima. Rad sa studentima može biti čaroban ukoliko, pored znanja, posedujete i malo mašte, i uz to istinski želite da ih čujete i razumete, podržite njihove ideje. U nastavi uglavnom koristim metode dijaloga i igre, možda je to spona sa književnošću.
Do sada ste objavili preko sto pedeset naučnih i stručnih radova, šest naučnih studija u domenu filozofije, a priredili ste i petnaestak naučnih publikacija iz oblasti filozofije medija, kulture i estetike. Kako i koliko se rad na fakultetu, bavljenje naukom i istraživanjem prepliću sa književnošću?
Moj pokojni profesor logike sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, Alekandar Kron, uvek je za mene govorio da moj rad u filozofiji nema nikakve veze sa književnošću, kao i obratno. To su dva sasvim odvojena dela moje ličnosti. Priznajem, ponekad se i prepliću, ali retko.
U oblasti književnog stvaralaštva, objavili ste 14 knjiga (poezija, poetska proza, kratke priče, knjige za decu, roman). Autorka ste više knjiga za decu. Vaš roman „Život s trolovima” ima više nastavaka, a decu uči životu. Ko su trolovi, kako se izboriti za sebe kad si mali?
Trolovi, nestašni junaci i junaknje mojih knjiga (troknjižje), su, u isto vreme, moji stvarni i imagnarni prijatelji. Knjige o trolovima pisala sam s velikom strašću i radošću, mislim da ta radost i neizveštačenost i dalje probija iz priča o trolu Gandiju i njigovoj veseloj trolskoj družini. “Skrivene” poruke tih knjiga su jednostavne; čine ih snovi, ljubav i zajedništvo. To su, po mom mšljenju, pravi i jedini načini borbe malenih bića za svoje mesto pod suncem ili vlastitim kišobranom , bilo da su deca ili trolovi. Mnogo kasnije, nastala je još jedna knjiga za decu (i odrasle) koju sam pisala u tišini, zatvorenih očiju – “Vetar sa zvezdane planine”…
- Vesna Knežević: Puni smo predrasuda koje treba skidati, sloj po sloj
- Nenad Čokulov: Većina nas je prodala svoju slobodu za prividnu sigurnost
Uvek su retko bile pisane, danas pogotovu, radio-drame, a Vi ste ih napisali više; tri su izvedene na Radio Beogradu 2 u okviru Dramskog programa, imate i video radove čija ste koautorka. Koliko ovi mediji doprinose književnosti?
Radio drame sam počela da pišem na nagovor prijatelja, dramaturga i urednika Radio Beograda Vladimira B. Popovića. Pomagao mi je svojim sugestijama, delio “tajne zanata”. Bio je vrlo profesionalan i strog kao urednik, ali mi je dao priliku da se izrazim (kao i reditelju Vlatku Iliću) u oblasti radiofonije. Na žalost, nije više među živima, ali je ostavio dubok trag u mom radu vezanom za medij radija. Video rad koji smo zajednički osmislli i realizovali kolega i prijatelj Dragan Ćalović i ja pod nazivom “Celebrities in the kitchen” nastao je u Atini pre desetak godina, kao parodija na rijaliti programe sa sličnom tematikom; drugi naš zajednički poduhvat ostvaren je u domenu fotografije i izložen je na velikoj evropskoj izložbi umetničkih fotografija u Edinburgu.
Putovanja kao način života, saznavanja, otvaranja novih vidika, za Vas su, moglo bi se reći, nasušna potreba?
Tačno… Ljubav za putovanjima, daljinama, drugim kulturama, razvili su mi roditelji. Najpre sam putovala kroz svetove bajki i slikovnica, a potom i kroz realne predele: pustinje, okeane, megalopolise, tišine, mirise, kroz sve ono što me je vraćalo u detinjstvo i budućnost čovečanstva. Napominjem da nisam turistkinja… Naprosto putujem.
Razgovarala: Slađana MILENKOVIĆ