Dama u zlatnom: blistavi ključ neporecive prošlosti

Njujorška Noje galerija, specijalizovana za nemačku i austrijsku umetnost, od 2006. godine pod svojim krovom čuva jedan od najskupljih portreta na svetu – Portret Adele Bloh-Bauer I, čiji je autor jedan od osnivača i prvi predsednik umetničkog pokreta „bečka secesija“, poznati austrijski slikar Gustav Klimt. Međutim, među poznavaocima umetnosti tek je nekolicina onih koji se mogu pohvaliti poznavanjem detalja krajnje burnih sudbina ovog umetničkog dela, njegovog autora i modela. Višestruko nagrađivano književno delo Dama u zlatnom (sa podnaslovom Neobična priča o remek-delu Gustava Klimta, Portretu Adele Bloh-Bauer) koje potpisuje En Mari O’Konor, spisateljica, ratni izveštač i nekadašnja novinarka LA Times-a, kao i Washington Post-a, predstavlja jedan od mnogobrojnih pokušaja da se ove sudbine približe širokim narodnim masama, a zahvaljujući izdavačkoj kući Dereta (i prevodu s engleskog za koji je zaslužan Miloš Mitić), odnedavno je O’Konorino delo postalo dostupno i domaćoj čitalačkoj publici.

Dama u zlatnom

Prva stvar koja zavređuje pohvalu kada je reč o domaćem izdanju nalazi se izvan samog dela – već na njegovim koricama. Vizuelno rešenje izdanja (iza kojeg stoji Deretinim čitaocima već dobro poznata Marina Slavković) predstavlja elegantno i vešto izvedenu adaptaciju originalne verzije, pri čemu se vodilo računa da se od iste ne odstupi ni previše ni premalo, te se u prvom planu našao upravo Klimtov zlatni portret Adele, zahvaljujući čijoj će prepoznatljivosti među Klimtovim ljubiteljima izdanje zasigurno lako pronaći put do ciljne grupe, ali i šire od toga.

Ono što predstavlja dodatak koji će bez sumnje naići na pozitivne reakcije čitalaca jesu brojne fotografije priložene u sklopu samog dela, a koje prikazuju istorijske ličnosti o kojima je u istom bilo reči. S obzirom na činjenicu da je O’Konorin iscrpan i višegodišnji istraživački rad koji je prethodio pisanju rezultovao ogromnom količinom informacija, te da ih ona sve uvrštava u svoje pripovedanje, uz takođe nemali broj imena na koje se pomenute informacije odnose, odabrane fotografije uveliko će čitaocu olakšati snalaženje u velikoj količini iznetih podataka. Istovremeno, one predstavljaju i dragoceno svedočanstvo o pripovedanom vremenu, doprinoseći na taj način autorkinoj nameri da prenese tadašnji duh vremena u svoje delo.

Momenat zabune prilikom susreta sa ovim delom predstavlja sam naslov, koji upućuje na zaključak da je tema kojoj je O’Konorova posvetila najviše pažnje upravo Klimtov portret Adele Bloh-Bauer. Ipak, po završetku čitanja stiče se (premda ne nužno negativan) utisak donekle izneverenih očekivanja, te da je njegova „Dama u zlatnom“ više poslužila kao određena vrsta polazišne osnove za jednu mnogo obuhvatniju temu. Naime, autorka prilazi priči o „austrijskoj Mona Lizi“, borbi za vlasništvo nad portretom nakon krađe od strane nacista, kao i dugom i posve neobičnom putu koji je naposletku doveo do Menhetna, kao dragocenoj prilici da prouči i opširno prikaže bečki svet umetnosti u periodu oko I i II svetskog rata, ali i da opiše nacističku okupaciju Austrije i problematiku njenog komplikovanog odnosa sa sopstvenom prošlošću. Složeni istorijski, ideološki i kulturološki koreni rata koji su prikazani kroz delo, poslužili su kao kontekst koji autorka pruža s namerom da čitalačkoj publici olakša sticanje uvida u pojedinosti koje su na prelasku iz 20. u 21. vek dovele do jednog od najpoznatijih sudskih slučajeva u svetu umetnosti, „Bloh-Bauer – Klimt“, koji se 2006. godine, nakon osmogodišnje borbe, ipak okončao na štetu Austrije.

Nema sumnje u to da O’Konorova zaista jeste ispričala priču o Klimtovom remek-delu. Posluživši se iscrpnom građom pre svega dokumentarnog karaktera, u kombinaciji sa romanesknim pristupom i fikcionalizovanim scenama, autorka hronološkim redom, kroz tri izdvojene celine, predočava sudbinu portreta Adele Bloh-Bauer, Klimtove muze, prijateljice i mecene, kao i ljudi i epohe koji su inspirisali njegov nastanak. Književno delo Dama u zlatnom predstavlja iscrpan i jedinstven opis Beča na prekretnici vekova, u društvenoj klimi pred eskalaciju antisemitizma. Reč je o prikazu stanja u svetu umetnosti, gde netrpeljivost prema hipokriziji bečkog društva i potraga za novim umetničkim jezikom rađaju secesiju – simbol slobode uma i raskida sa prevaziđenom prošlošću. Na skoro četiri stotine strana čitalac svedoči postupnom raspadu austrijskog carstva, Hitlerovom usponu sa društvene margine i njegovoj opsesiji nemačkom hegemonijom, koja će dovesti do čišćenja Nemačke i Austrije od „izopačenog jevrejskog duha“ koji inficira kulturu, usled čega će više od pet hiljada umetničkih dela (od Pabla Pikasa do Vinsenta van Goga) biti uništeno. Klimtovo delo Dama u zlatnom naposletku će simbolizovati „blistavi ključ neporecive prošlosti“, nakon perioda u kojem je umetnost viđena kao bitno sredstvo političke propagande, prikazujući Adelu, pripadnicu jevrejske intelektualne elite, kao ikonu sofisticiranog i kosmopolitskog bečkog fin de siècle-a.

Poštovaocima i ljubiteljima Klimtovog stvaralaštva zasigurno će najzanimljiviji biti prvi deo knjige, u kojem se smenjuju Klimtova i Adelina biografija, a koji ujedno obiluje opisima, ali i zabeleškama, kao i pismima brojnih istorijskih ličnosti, među kojima su se našli dramski pisac i kritičar Herman Bar, pisac i novinar Štefan Cvajg, scenograf Emil Pirhan, pisac Mark Tven, kompozitorka Alma Šindler (Maler), njen suprug Gustav i mnogi drugi. Nakon uvoda u kojem pripovedanje započinje in medias res, prikazujući 2006. godinu, prvi deo vraća čitaoca na početak, u 1898. godinu, Austriju pod dinastijom Habzburgovaca i njenu prestonicu gde je društveni poredak prolazio kroz preoblikovanje usled velikog broja doseljenika koji će Beč pretvoriti u „grad protivrečnosti“. U jednoj od najstarijih naseobina na Dunavu, sada klasno rastrojenoj i antisemitskoj, svoje puteve ukrstiće Gustav Klimt i Bloh-Bauerovi, slikar češkog i porodica jevrejskog porekla, čije će prijateljstvo podariti budućim generacijama jednu od najprepoznatljivijih slika 20. veka. Adelu, buntovnicu bečkog fin de siècle-a,koja je umesto čajankama i balovima bila zaokupljena umetnošću i željom za sticanjem znanja, i Klimta, koji je u tadašnjoj kulturi umetnosti po narudžbini viđen kao bête noire, pobunjenik marginalizovan od strane predstavnika izveštačene umetnosti, povezivala je ista nezainteresovanost za učešće u bečkom visokom društvu. Njihova stanovišta, koja su nailazila na animozitet konzervativnog Beča, samo će dodatno učvrstiti prijateljstvo koje će uspeti da prekine tek Klimtova smrt 1918. godine. Adela će ga nadživeti za sedam godina, umirući 1925. i za sobom ostavljajući testament kojim svoje portrete poklanja austrijskoj galeriji Belvedere.

Ono sa čime će se, 12 godina nakon Adeline smrti, postepeno suočavati svet, predstavlja težište drugog, najobimnijeg dela knjige, ali ujedno i problematike vlasništva Klimtovih portreta. Rastući politički metež u Nemačkoj preliće se i na Austriju (koja 1938. godine postaje deo nacističke Nemačke), gde će dovesti do masovnih konfiskacija umetničkih kolekcija bečkih Jevreja. Iz svojih stavova o germanskoj izuzetnosti Hitler nije izuzeo ni umetnost – u nastojanju da diktira umetnički ukus, kao i da kontroliše umetnost i umetnike, težio je prikupljanju isključivo onih umetničkih dela koja slave nemačku vrednost. Klimtovi portreti „dekadentnih Jevrejki iz visokog društva“ nisu se uklapali u ovu koncepciju, te su njegova dela uglavnom ignorisana i proglašavana za „izopačenu umetnost“. Kao rezultat razmene nezakonitog vlasnika i austrijske galerije, portret Adele dospeva u Belvedere 1941. godine, gde će samo dve godine kasnije dočekati izlaganje na izložbi koja će ujedno činiti i poslednji uvid u celokupan umetnikov opus. Za potrebe ove izložbe, na trenutak se zaboravilo na Klimtove filosemitske sklonosti, koje su njegovom stvaralaštvu prvobitno obezbedile status izopačenosti. Dok je zarobljenicima u koncentracionim logorima brisan identitet dodeljivanjem broja umesto imena, Adelin identitet i poreklo izbrisani su preimenovanjem portreta u „Dama u zlatnom“:

„Adelin svet nacisti su smrskali poput ogledala. Ali u njegovim krhotinama još uvek se ogledao Beč. Čak su i nacisti bili prinuđeni da bečku esenciju ženstvenosti pronađu u liku Jevrejke. Priznati tako nešto predstavljalo bi podrivanje velike obmane o arijevskoj rasnoj superiornosti. Tako je Adelin portret postao Portret dame na zlatnoj pozadini. (…) Izbora zapravo nisu imali. Zar bi smeli da prizovu sećanje na uglednu porodicu koja je još nedavno šetala niz Ringštrase? Zar bi smeli da razotkriju kako je simbol bečkog belle époque-a, ma koliko ikonički, Jevrejka?“

(str. 233.)

Nakon Hitlerovog samoubistva 1945. godine i tzv. „neronovskog ukaza“, odnosno „oproštajnog“ razaranja na teritorijama Rajha, koje je trebalo da za Hitlerom ostavi spaljenu zemlju, u požaru koji je zahvatio zamak Imendorf, skladište najveće pojedinačne zbirke Klimtovih dela, nepovratno je izgubljeno nekoliko njegovih dela, među kojima su i slike za Univerzitet – triptih zbog kojeg je Klimt izbačen iz akademije, slika koja je prikazivala Šuberta za klavirom, portret Valerije Nojzil, maloletne ljubavnice Egona Šilea, kao i slika „Družbenice“. U požarima je takođe potpuno uništeno i zdanje secesije, hram savremene umetnosti, što je predstavljalo „konačnu kremaciju bečke umetničke belle époque“. Klimtov zlatni portret Adele Bloh-Bauer preživeo je rat, skriven u nekadašnjem kartezijanskom manastiru u Gamingu.

Gracija Deleda i roman POSLE RAZVODA (prikaz)

Sliku posleratnog perioda autorka pruža u trećem, poslednjem delu knjige, gde prikazuje nastavak života i oporavak Austrije nakon rata, ali i pokušaje povratka vlasništva nad ukradenim umetničkim zbirkama. Nakon što je zavod za zaštitu kulturnog nasleđa počeo da proglašava dela baštinom, zabranjujući njihov izvoz iz zemlje, borba bečkih kolekcionara za povratak postajala je sve teža, a većina jevrejskih emigranata odbijena je u pokušaju da povrati vlasnička prava. Austrijsko svesno otimanje ogromnih umetničkih zbirki od jevrejskih porodica tokom rata, kao i njeno posleratno odbijanje da ova dela vrati i na taj način se iskupi za saradnju sa Hitlerom, skrenulo je pažnju javnosti nakon što je Marija Altman (rođena Bloh-Bauer), Adelina sestričina, odlučila da podnese tužbu protiv austrijske vlade s namerom da povrati Klimtov portret njene tetke i dokaže da Belvedere nije zakonski vlasnik njegovih dela. Autorka u ovom delu knjige nastoji da pokaže kako borba oko vlasništva nad Klimtovim slikama iza sebe krije još jednu borbu univerzalnog karaktera, a to je potreba da pravda bude zadovoljena. Pitanje koje nikada neće dobiti odgovor jeste da li bi Adela promenila odluku u svom testamentu da je poživela dovoljno dugo da vidi u šta će se voljena Austrija pretvoriti samo nekoliko godina nakon njene smrti. Nesumnjivo je da ona zaista jeste volela Austriju, ali Austriju muzike, slikarstva i filozofije, gde na portretu ostaje večno „zamrznuta u zlatnom trenutku Beča“, rastrzana između blistavih težnji austrijske prestonice na prekretnici vekova i raskidanja sa njenim sjajem, kao i između večnih neusaglašenosti javnog mnjenja kada je reč o problematici pripadnosti i vlasnika „austrijske Mona Lize“:

„Adelin život bio je trijumf jevrejske asimilacije, ali je njen portret relikt tragičnog neuspeha tog procesa. Adele je simbolizovala jednu od najsjanijih epoha, ali i jednu od najvećih krađa u istoriji: svega izgubljenog kada su jedna žena i čitav narod lišeni identiteta, dostojanstva i života“.

(str. 373.)

En Mari O’Konor piše ambiciozno delo o jednom od najpoznatijih portreta današnjice, o ljudima koji su bili deo njegovog turbulentnog puta koji će ga naposletku izmestiti izvan evropskog kontinenta, ali i o još turbulentnijem vremenu koje će zauvek promeniti tok istorije. Iako možda ne možemo govoriti o Dami u zlatnom kao jednom od ključnih doprinosa na planu dubljeg i kompleksnijeg proučavanja i tumačenja Klimtovog stvaralaštva, budući da pred sobom nemamo primerak uskostručne literature, a podaci su istaknuti na način koji može da prati i čitalac prosečnog obrazovanja kada je reč o Klimtovim delima, autorka je bez sumnje pružila značajan podstrek za sasvim novi pogled na njegovu umetnost, ali i na umetnost uopšte, čija se najveća moć ogleda u dosezanju besmrtnosti, a Adela je zahvaljujući Klimtu postala upravo to – besmrtno bledo i osetljivo lice bečkog zlatnog doba.

Autorka: Sofija Popović

Podelite sa prijateljima:
Share