Čitanje u karantinu

čitanje u karantinu

Kada je kuga stigla u London 1665. godine njegovi stanovnici izgubili su prisebnost. Savjetovali su se s astrolozima, šarlatanima, konsultovali Bibliju. Tražili su po svojim tijelima znakove bolesti: otekline, plikove, tamne mrlje. Preklinjali su za proročanstva, plaćali da im predviđaju budućnost, molili se bogu, zapomagali. Zatvarali su oči, pokrivali uši, ridali na ulicama, čitali uznemirujuće pamflete. Vlada je, želeći da suzbije paniku, pokušala „da spriječi štampanje takvih knjiga jer su prestravljivale narod“, zabilježio je Danijel Defo u „Dnevniku kužne godine“, priči koju je napisao u isto vrijeme kada i „Potrebne mjere zaštite protiv kuge“, 1722. godine u kojoj su ljudi strahovali da bi bolest na nekom trgovačkom brodu mogla ponovo preći preko Lamanša, nakon što je proputovala od Bliskog istoka do Marseja. Defo se nadao da će njegove knjige biti korisne „i nama i potomcima, iako bismo mi trebali biti pošteđeni ove gorke čaše“. No ta je gorka čaša bila već izvađena iz vitrine.

Godine 1665. oni slabijih nerava su pobjegli iz zemlje, a pametniji i oni koji su odugovlačili imali su za šta da se kaju: kad su se konačno odlučili na odlazak, „jedva je u cijelom gradu bio ijedan konj za unajmiti“, pripovijedao je Defo, a i kada bi se pronašao, gradske kapije već su bile zaključane, a svi koji su ostali bili su uhvaćeni u zamku. Svi su se ponašali loše, a bogataši su bili najgori: pošto se nisu na vrijeme opskrbili namirnicama slali su svoje sluge u nabavku. „Ova nužnost da se izlazi iz kuća da bi se kupile životne potrepštine u velikoj mjeri bila je propast za cijeli grad“, pisao je Defo. Umro je svaki peti stanovnik Londona, uprkos mjerama predostrožnosti koje su preduzimali trgovci. Mesar bi odbio da uruči kuvarici odrezak; morala je sama da ga skine s kuke za meso. A on ne bi uzimao u ruke njen novac; ona bi ga spustila u kofu sa sirćetom. Imajte to na umu kad vam ponestane dezinfekcionih sredstava.

„Tuga i jad čitala se na svakom licu“, pisao je Defo. Strogost vlade po pitanju štampanja uznemirujućih knjiga pokazala se besmislenom, s obzirom na prisutni užas koji se mogao vidjeti na ulicama.

Mogli ste ili čitati sedmične izvještaje o smrtnosti ili brojati tijela naslagana u hrpe. Mogli ste čitati naredbe gradonačelnika: „Ako je neka osoba posjetila čovjeka za kojeg se zna da je zaražen kugom, ili je svojom voljom ušla u kuću za koju se zna da je kužna, iako je to strogo zabranjeno: kuća u kojoj živi biće zaključana“. Ovakve natpise mogli ste čitati na vratima kuća sa zaraženima koje su čuvali stražari; na vratima im je bio iscrtan stopu dugačak crveni krst, iznad kojeg je velikim slovima, da se može čitati iz daljine, bilo napisano: „Gospode, smiluj nam se“.

Čitanje je infekcija koja prodire u mozak: knjige kontaminiraju, metaforički, pa čak i mikrobiološki. U 18. vijeku kapetani brodova koji su stizali u luku morali su dati izjavu da su dezinfikovali svoje brodove zaklinjući se na Bibliji prethodno potopljenoj u morsku vodu. Za vrijeme opasnosti od tuberkuloze, javne biblioteke zaprašivale su knjige stavljajući ih u čelične posude napunjene gasom formaldehida. Ovih dana sve o dezinfekciji knjiga možete naći na Redditu. Čini se da je najbolja varijanta ona s maramicama natopljenim denaturisanim alkoholom ili s kuhinjskim dezinfekcijskim sredstvom u spreju, mada ako stavite knjige u pećnicu i ugrijete ih na 70 stepeni celzijusa imate dodatni bonus: tako ubijate i stjenice („Proces ne oštećuje knjige!”) Ili, kao što se to desilo zbog virusa korone, biblioteke i knjižare mogu i da se zaključaju.

čitanje u karantinu

Ali, naravno, knjige su i spas i utjeha. U dugim vijekovima kroz koje je kuga pustošila Evropu, ljudi u karantinu, ako su imali dovoljno sreće da sa sobom imaju knjige, čitali su. Ako ne, i ako nisu bili odveć bolesni, pričali su jedni drugima priče. U Dekameronu Đovanija Bokača, napisanom u 14. vijeku, 7 žena i 3 muškarca pričaju priče tokom 10 dana skrivanja od Crne smrti, „poslednjeg od velikih pomora koji je bez razlike nanosio bol svima koji su mu bili svjedoci“. Kuga je toliko zloglasna bolest da je Bokačo molio svoje čitaoce da zbog tog užasa ne odustaju od knjige: „Moja je želja da vam ne bude toliko strašno da vas to omete u daljem čitanju“.

Zaraziti se književnošću je gadno. Kuga je poput lobotomije. Odsijeca plemenitije sfere, najjače kapacitete čovječanstva i ostavlja u nama samo životinju. „Zbogom divovskim moćima čovjeka“, napisala je Meri Šeli u „Posljednjem čovjeku“ iz 1826, nakon što je bolest opustošila svijet. „Zbogom umjetnosti, elokvenciji“. Svaka priča o epidemiji, priča je o nepismenosti, jeziku koji je postao nemoćan, čovjeku koji je postao okrutan.

Ali je onda postojanje knjiga, koliko god priča bila mračna, samo po sebi znak, dokaz da čovječanstvo i dalje traje, u samoj zarazi čitanja. Čitanje možda jeste infekcija, um pisca uvlači se u um čitatelja, nezaustavljivo. A ipak je takođe – u intimnosti koju nudi, intimnosti koja je na sve druge načine zabranjena u vremenima kuge – protivotrov, dokazan, neiscrpan i prekrasan.

***

Priče o opakim bolestima, idu od „Kralja Edipa“ do „Anđela u Americi“. „Ti si kuga“, kaže slijepac Edipu. „Godina je 1986. i svud vlada sida, moji prijatelji mlađi od mene su mrtvi, a meni je tek trideset“, govori lik u komadu Tonija Kušnera „Anđeli u Americi“. Bilo je raznih kuga, od antičke Tebe do Njujorka, strašnih i jezivih, ali nikad kuge koja bi preplavila svijet, sve dok Meri Šeli nije odlučila da napiše nastavak „Frankenštajna“.

Meri Šeli

„Posljednji čovjek“, čija se radnja odigrava u 21. vijeku, prvi je značajan roman koji je zamislio izumiranje ljudske rase putem globalne pandemije. Šeli ga je objavila u svojoj 29. godini, nakon što su skoro svi koje je istinski voljela umrli ostavljajući je, kako je rekla, „kao posljednju relikviju najdraže vrste mojih drugova koji su zgasnuli prije mene“. Lik koji se pojavljuje kao pripovjedač u knjizi na početku je siromašan i neobrazovan engleski pastir: primitivan čovjek, nasilan i razuzdan, čak monstruozan. Pod starateljstvom nekog vlastelina u njemu se budi želja za obrazovanjem: „Iskrena ljubav prema znanju… natjerala me da provodim dane i noći u čitanju i učenju“. Prosvjetiteljstvo ga uzvisuje i on postaje učen čovjek, branilac slobode, republikanac i građanin svijeta.

Potom u godini 2092. stiže kuga pustošeći prvo Carigrad. Iz godine u godinu pošast zamire zimi („zima je ljekar opšte prakse koji nikad ne zakaže“) i vraća se s proljeća, zaraznija i na širim prostorima nego ranije. Doseže preko planina i okeana. Sunce se rađa crno kao znak propasti. „Preko Azije, do obala Nila i Kaspijskog jezera, od Helesponta do Omanskog zaliva zavladala je iznenadna panika“, pisala je Šeli. „Ljudi su ispunili džamije, žene pokrivenih lica žurile su ka grobljima, nosile ponude mrtvima kako bi sačuvale žive“. Prava priroda bolesti ostaje zagonetna. „Nazivaju je epidemijom. Ali još uvijek nema odgovora na najvažnije pitanje: kako je nastala i kako se širi“. Ne razumijevajući njeno djelovanje i puni lažne samouvjerenosti, zakonodavci oklijevaju s akcijom.

„Engleska je još uvijek bila sigurna. Kuga je ušla u Francusku, Njemačku, Italiju i Španiju, a između nas i kuge zidovi su se još držali“. Potom su stigle vijesti o kompletnim narodima, depopulisanim i uništenim. „Ogromnom broju gradova Amerike, plodnim ravnicama Hindustana, krcatim kineskim naseljima prijeti potpuna propast. Prestravljeni se okreću istoriji prekasno, da na njenim stranicama, čak i na stranicama Dekamerona, pronađu pogrešnu pouku. Prizivali smo u pamćenje kugu iz 1348. godine, kada je, računa se, trećina čovječanstva bila uništena. Pa ipak, zapadna Evropa ostala je netaknuta zarazom; hoće li uvijek biti tako?“ Neće. Neizbježno, kuga naposlijetku stiže u Englesku, ali tada zdravi nemaju više kud da bježe, „ne postoji utočište na zemlji: cijeli svijet je kužan!“

Ako je u „Frankenštajnu“ Šeli zamislila čovjeka sastavljenog od dijelova tijela leševa, u „Posljednjem čovjeku“ zamislila je raspadanje civilizacije na dijelove. Smrt po smrt, državu po državu, ljudski rod spušta se prečagu po prečagu niz ljestve koje je sam napravio i po kojima se nekada uspeo. Pripovjedač, nekadašnji pastir, svjedoči destrukciji i napuštanju svih „ukrasa čovječanstva“ koji su kitili njegovo golo sopstvo: zakon, religija, umjetnost, nauka, liberalna vlada („Više nema nacija!“), sloboda, trgovina, književnost, muzika, teatar, industrija, komunikacije, poljoprivreda. „Naši umovi koji su hrlili napolje kroz nebrojene sfere i beskrajne kombinacije misli, povukli su se u sebe, iza ovog zida od krvi i mesa, žudeći da sačuvaju samo sebe“. Dok bolest ostavlja pustoš na planeti, malobrojni preživjeli sveli su se na zaraćena plemena, sve dok samo jedan čovjek, naš pripovjedač, ne preostane, pastir kakav je bio u početku. Lutajući sred ruševina Rima, ulazi u kuću nekog pisca i na njegovom stolu nalazi rukopis: „Bila je to naučna diskusija o italijanskom jeziku“. Posljednja knjiga na svijetu proučavala je jezik, jedan od prvih ukrasa čovječanstva. I šta naš pripovjedač čini, sam na svijetu? „I ja ću napisati knjigu, viknuo sam, ali ko će je čitati?“ Daje joj naslov „Istorija Posljednjeg čovjeka“, i posvećuje je mrtvima. Ona neće imati čitaoce. Izuzev, naravno, čitalaca knjige koju je napisala Šeli.

***

Napredak je veličanstveni san prosvjetiteljstva; veliki strah od epidemije – pad je unazad. Međutim, u američkoj književnosti ovakva vrsta destrukcije često ide skupa sa demokratskim zaokretom: zaraza na kraju donosi jednakost za sve. Priča Edgara Alana Poa iz 1842. „Maska crvene smrti“ smještena je u srednjovjekovni svijet poharan zarazom koja ubija gotovo trenutno. „Javljali su se oštri bolovi, krvarenje iz svih pora, s raspadanjem“, pisao je Po. „Grimizne mrlje po tijelu, a naročito po licu bile su zabran koji je bolest postavljala oko žrtve, stavljajući je van dosega svake pomoći i saosjećanja bližnjih“. Zapravo, bogati su ti koji nemaju simpatija prema siromašnima. (Nije beznačajno da je Poov bogati očuh s njim potpuno prekinuo veze ostavivši ga bez prebijene pare, dok mu je žena umirala od tuberkuloze.) Hrabri princ, njegovi plemići i njihove žene povukli su se „u duboku izolaciju u jedan od svojih utvrđenih samostana“, gdje su živjeli u razvratnom luksuzu, sve dok se jedne noći, na balu pod maskama, nije pojavio stranac pod maskom „načinjenom tako vješto da podsjeća na ukočeni izraz lica umrlog, da je i iz najveće blizine bilo teško utvrditi da li je lažna“. Posjetilac je bio sama Crvena smrt. Svi u samostanu umiru te noći. Plemstvo ne može uteći onome što siromašni moraju da istrpe.

Poova crvena smrt postala je pandemija u romanu Džeka Londona „Grimizna kuga“, objavljenom u nastavcima 1912. godine. (Bolest je ista: „Cijelo lice i tijelo obojilo se u grimiznu boju za jedan sat“.) Kuga je došla u godini 2013. i odnijela sve redom, uzvišene i ponižene, moćne i slabe narode, na svim stranama svijeta, a preživjele je ostavila jednake u svojoj bijedi i bezakonju. Jedan od šačice preživjelih bio je učen čovjek s Univerziteta Berkli u Kaliforniji, profesor engleske književnosti. Kada je bolest napala, on se sakrio u zgradi hemijskog fakulteta, a kasnije se ispostavilo da je imun na zarazu. Godinama je živio sam u nekom hotelu u Josemitima preživljavajući na konzervama hrane iz lokalnih prodavnica, sve dok nije izašao vani i pridružio se nevelikoj bandi po imenu Šoferi, predvođenoj surovim čovjekom koji je nekada radio kao šofer – pa je profesor uspio sebi da nađe i ženu. Na početku romana, u godini 2073, profesor je veoma star čovjek, obučen u životinjske kože: „preko grudi i ramena visi mu otrcana vesta od kozje kože“ – i živi kao životinja. Priču o grimiznoj kugi priča svojim unucima, dječacima koji su „u govoru koristili jednosložne riječi i kratke zgrčene rečenice koje su više podsjećale na frfljanje nego na govor“, ali su zato bili jako vješti sa lukom i strijelom. Njihov primitivizam uznemirava profesora, koji duboko uzdiše dok gleda u pravcu gdje je nekada bio San Francisko: „Tamo gdje je nekada četiri miliona ljudi uživalo u životu lutaju divlji vukovi, a naše podivljalo potomstvo brani se praistorijskim oružjem od oštrozubih neprijatelja. Mislite o tome! A sve to zbog Grimizne smrti.“

čitanje u karantinu
Džek London

London je ukrao crvenu smrt od Poa, a priču o grimiznoj smrti uzeo iz „Posljednjeg čovjeka“, osim što je Londonova argumentacija o slabljenju i propasti čovječanstva mnogo suptilnija nego kod Šeli. „Ljudska rasa osuđena je da tone sve dublje i dublje u tamu primitivizma prije nego što ponovo započne svoj krvavi uspon ka civilizovanosti“, objašnjava profesor. Za Džeka Londona, industrijski kapitalizam i imperijalizam, a ne prosvetiteljstvo, mašina je moralnog napretka, motor koja vuče ka vrhu, od divljaštva ka civilizaciji i od nemaštine do izobilja. Londonov pad čovjeka, pad je u jedno posebno doba – carstvo srca tame: profesorovi unuci imaju „tamnu kožu“. Prije dolaska kuge kapitalisti i imperijalisti stekli su zapanjujuće bogatstvo. „Šta je to novac?“, dječaci pitaju svog djeda, kad on tom riječju opisuje metalni novčić koji se kovao 2012. („Oči starca su zablistale dok je držao kovanicu“.) Sve ovo – bjelina naše kože, bogatstvo – sve je izgubljeno! Profesorova najveća briga je to što će nekadašnji šofer na silu vjenčati bivšu ženu magnata: „Tamo je stajala Vesta Van Varden, mlada supruga Džona Van Vardena; obučena u rite, ogrubjelih i žuljevitih ruku punih ožiljaka, nagnuta nad logorskom vatrom radila je kuhinjske poslove – ona, Vesta, rođena u svili i kadifi najvećeg plemićkog bogatstva koje je svijet ikada upoznao“. Jednako uznemirujuće bilo je to što je bijeli čovjek, osvojivši kontinent, na kraju izgubio i Zapad i Istok. Profesor pokušava da objasni svojim unucima-divljacima propast američkih gradova, čiju je sudbinu spoznao u prvim danima pandemije, dok su vijesti još stizale do Kalifornije iz drugih dijelova zemlje, prije nego što su umrli poslednji telegrafisti:

„Njujork i Čikago bili su u haosu… Trećina njujorške policije bila je mrtva. Njihov šef takođe, kao i gradonačelnik. Zakon i red prestali su da važe. Leševi su ležali na ulicama nezakopani. Sve željeznice i brodovi koji su prevozili hranu i druge potrepštine u veliki grad prestali su da saobraćaju, a rulje gladnih siromaha pljačkale su prodavnice i skladišta. Ubistva, pljačke i pijanstva posvuda. Milioni ljudi već su pobjegli iz grada – isprva bogataši, u svojim privatnim automobilima i dirižablima, a potom i ogromna masa stanovnika, pješice, noseći kugu sa sobom; izgladnjeli, pljačkali su usput farme, varoši i sela.“

Svi gradovi su gorjeli. Čak i dirižabli bogatih eksplodirali bi i nestajali u plamenu, svijet je postao Hindenburg.

„Grimizna kuga“, objavljena prije Prvog svjetskog rata, u sebi je sadržavala upozorenje o cijeni svjetskog rata i o cijeni života u takvom svijetu. „Prije mnogo, mnogo, mnogo godina, kada je na zemlji živio mali broj ljudi, postojao je i mali broj bolesti“, objašnjava profesor. „Ali kako se njihov broj povećavao i kako su živjeli blizu jedni drugih u velikim gradovima, novi sojevi mikroba napadali su njihova tijela. Shodno tome nebrojene milioni i milijarde ljudi je pobijeno. I što su gušće bili naseljeni, strašnije su bile nove bolesti“. Njegovi unuci ovo ne razumiju. „Po popisu stanovništva iz 2010. bilo je osam milijardi ljudi na svijetu“, kaže im on. Oni teško mogu da povjeruju u njegove riječi i nemaju ni približnu ideju o tome kakvo je značenje riječi milijarda, popis ili svijet.

„Deset hiljada godina kulture i civilizacije nestalo je u treptaju oka“, kaže profesor. On je sav svoj radni vijek posvetio biblioteci: htio je da arhivira ovih deset hiljada godina. U pećini na Telegraf hilu pohranio je sve knjige koje je mogao pronaći, iako je bio jedini preostali čovjek koji je znao da čita. „U njima je veličanstvena mudrost“, govori svojim unucima u posljednjem poglavlju romana, objašnjavajući im da je ostavio ključ za dešifrovanje alfabeta. „Jednog dana ljudi će čitati ponovo“, obećava im. Oni nemaju pojma o čemu govori. Ipak, čitalac romana zna.

***

Struktura modernog romana o zarazi, sve do „Uporišta“ Stivena Kinga i dalje, niz je varijacija na temu „Dnevnika kužne godine“ (priče smještene unutar zidova karantina) i „Poslednjeg čovjeka“ (priče smještene unutar podivljale grupe preživjelih). Mada je unutar ovih dviju struktura širina prostora pripovijedanja ogromna, kao i širina prostora za moralizam, istorijsku argumentaciju i filozofska promišljanja. Svaki roman o kugi je hiperbola.

čitanje u karantinu
Alber Kami

Alber Kami jednom je definisao roman kao mjesto gdje je jedno ljudsko biće napušteno od strane drugih. Roman o kugi je mjesto gdje su sva ljudska bića napuštena od svih drugih ljudskih bića. Za razliku od drugih vrsta apokaliptične književnosti, gdje neprijatelji mogu biti hemikalije, vulkani, zemljotresi ili vanzemaljci, neprijatelj u romanu o kugi su druga ljudska bića: dodir drugih ljudi, dah drugih ljudi i vrlo često – u borbi za osiromašene resurse – puko postojanje drugih ljudi.

Kami je u svom romanu „Kuga“ iz 1947. smjestio priču unutar zidova karantina francusko-alžirskog grada tokom Drugog svjetskog rata (godina događaja u knjizi je navedena kao 194-). Sa svim svojim predznacima, proročanstvima i obrednim žrtvama mogao je to biti London iz 1665. Dr Bernar Rije, zajedno sa svima ostalima, u početku ne uspijeva da prepozna znakove. (U romanu se navodi da je priča preuzeta iz Rijeovih bilježnica, njegovog dnevnika u godini kuge.) On posmatra pacova koji se spotiče o kućni prag:

„Kretao se nesigurno, a krzno mu je bilo skroz mokro. Životinja je zastala i činilo se kao da pokušava uspostaviti ravnotežu, opet je krenuo naprijed prema doktoru, zaustavio se još jednom, a onda se uz tanan cijuk okrenuo oko sebe i pao u stranu. Usta su mu bila poluotvorena i krv je prskala iz njih. Nakon što je kratko vrijeme zurio u pacova, doktor se popeo uz stepenice.“

Pacovi izlaze iz podruma i crkavaju na ulicama, u gomilama. Pa ipak, niti doktor, niti bilo ko drugi ne radi ništa, sve do prve ljudske smrti – smrti portira. Zatim dolazi kajanje: „Posmatrajući tu prvu fazu u svjetlu kasnijih događaja, naši sugrađani su shvatili da nikad nisu ni sanjali da je moguće da naš gradić bude izabran za scenu tako grotesknih događanja kao što je masovna pogibelj pacova po ulicama u sred bijela dana ili da portir umre od egzotične bolesti“.

Uskoro, saznajemo da „cijeli grad ima visoku temperaturu“. Broj slučajeva je rastao, a onda eksplodirao. Jedanaest mrtvih za 48 sati, potom još. Vladin zdravstveni komitet želi da izbjegne upotrebu riječi „kuga“, ali ako je ne upotrebe ne mogu se sprovesti vanredne mjere. Obavještenja su postavljena, ali samo na neupadljivim mjestima i ispisana sitnim slovima i, kako doktor primjećuje, „bilo je teško u tim obavijestima naći bilo kakve naznake da se vlasti suočavaju sa situacijom direktno“. Napokon, u očaju, vlada prihvaća mjere deratizacije i, kada u jednom danu umire 30 ljudi, kompletno zatvara grad.

Kuga je, naravno, virus fašizma. Niko u gradu ne razmišlja mnogo o pacovima sve dok ne bude prekasno – iako kuga „isključuje svaku budućnost, otkazuje putovanja, ućutkuje razmjenu mišljenja“ – a malo njih obraća dovoljno pažnje pacovima, čak i nakon što bude prekasno. To je njihova ludost: „Zamišljali su da su slobodni, a niko nikada neće biti slobodan sve dok postoji bolest“.

Kamijeva „Kuga“ nije hronika pandemije, jer se nikad neće proširiti van grada, pa ipak to je kuga bez kraja. Rije čitajući istorijske knjige saznaje da postoji samo jedna kuga, kroz cijelu ljudsku istoriju; ona putuje s mjesta na mjesto, kroz tok vremena, od „kineskih gradova prepunih žrtava u tihoj agoniji“ do „vlažnih trulih paleta zaglavljenih u blatnim podovima carigradskih lazareta, gdje su pacijenti svlačeni sa kreveta kukama“, do „kolica s mrtvim tijelima koja tandrču kroz sablasnu tamu Londona – noći i dani ispunjeni uvijek i svugdje vječnim kricima ljudske boli“. Sljedeći na listi? Aušvic, Dahau, Buhenvald. Kuga je čovjek.

Proganjan tim saznanjima, Rije, zatvoren u neželjenom azilu, pati od ekstremne samoće, otuđenosti i okrutnosti modernog doba.

„Ponekad u ponoć, u veličanstvenoj tišini uspavanog grada, doktor bi uključio radio prije odlaska u krevet da uhvati par sati spavanja koje je sebi dopustio. I s kraja svijeta, hiljadama kilometara kopna i vode daleko, ljubazni i dobronamjerni spikeri pokušavali su iskazati svoje saosjećanje i to čineći pokazivali krajnju nesposobnost čovjeka da zaista podijeli patnju s onima koje nije u stanju da vidi.“

Za one koji su u izolaciji svijet više ne postoji: „kuga je progutala sve i svakoga“. Spas je stigao u posljednji čas kao novi serum i grad je eksplodirao u radosnom slavlju. U završnim rečenicama romana doktor razmišlja o onome što je pročitao. „Znao je ono što vesela gomila nije, ali je da je htjela mogla naučiti iz knjiga: da bacil kuge nikada ne umire i ne nestaje zauvijek… i da će vjerovatno doći dan za ljudsku propast i prosvjetljenje, bolest će pokrenuti svoju vojsku pacova i poslati ih da umru u nekom sretnom gradu“. Ljudi će se uvijek iznova postajati pacovi.

čitanje u karantinu

Kamijevo opažanje o krajnjoj nesposobnosti čovjeka da uistinu podijeli patnju onih koje ne može vidjeti predmet je sjajnog i razornog iscrtavanja još jedne priče o kugi, romana „Sljepilo“ iz 1995, u kojoj je ljekar sličan Defou – oftalmolog, a bolest koja ljude pretvara u životinje – gubitak vida. Kao istorijska hiperbola „Sljepilo“ optužuje autoritarnu državu 20. vijeka: institucionalizacija ranjivih, okrutnost militarističkih vladara. Kada bolest napadne, vlada izdvaja slijepe i zatvara ih u azile za mentalno oboljele, gdje se oni slijepo okreću jedni protiv drugih. Oni kradu, siluju. „Slijepi su uvijek u ratu, oni su oduvijek bili u ratu“, piše Saramago u najmračnijim opisima u romanu.

Ali „Sljepilo“ je daleko mračnije od bilo koje istorijske lekcije. Za Saramaga sljepilo nije bolest, sljepilo je ljudsko stanje. U romanu samo jedna osoba nije oslijepila. Ona čita slijepima, što je za njih i raj i mučenje: „Ovo je sve što smo u stanju, da slušamo nekog ko će nam čitati priču o ljudskom rodu kakav je postojao prije nas“. A to je, u svakom modernom romanu o kugi, konačni teror svake pošasti koja će dovesti do kraja svijeta: gubitak znanja protiv koga je čitanje jedini lijek. To je ta spoznaja koja obuzima Saramagovog oftalmologa u trenutku kada i sam gubi vid, prije nego je iko znao za bolest: razumijevanje dragocjenosti, ljepote i krhkosti znanja. Zbunjen pojavom pacijenta koji je došao u njegovu ordinaciju nakon što je iznenada neobjašnjivo oslijepio – pacijentu pred očima nije mrak, već mliječna bjelina – doktor odlazi kući i poslije večere prelistava knjige iz svoje biblioteke. „Kasno te noći odložio je knjige koje je proučavao, protrljao umorne oči i zavalio se u naslon stolice“, piše Saramago. Napokon odluči da ide u krevet. „Minut kasnije, dok je skupljao knjige da ih vrati na policu, desilo se. Prvo je primijetio da više ne može da vidi svoje ruke, a potom je shvatio da je slijep“.

Sve je postalo bijelo. Bijelo kao prazan list papira.

Jill Lepore, The New Yorker, 23.03.2020.
Preveo Vladan Kosorić
Peščanik.net, 25.04.2020.

Share