Bojana Marković rođena je 14.06.2003. u Zvorniku. Osnovnu i srednju školu završila je u Vlasenici. Prve pjesme i priče objavljivala u časopisima Naj, Tabla i Zborniku književnog stvaralaštva mladih Republike Srpske (Srpska kuća, Požarevac). 2020. objavljuje svoju prvu knjigu, zbirku pjesama pod nazivom Pravda za životinje. 2021. objavljuje i drugu zbirku pjesama Amorova strijela. Najkraće priče 2020, Zbornik mašte, Putevima Ilira samo su neki od zbornika u kojima su objavljene njene priče. U pripremi je i prvi roman pod nazivom Pećina strave i užasa baziran na staroslovenskoj mitologiji.
Moj otac, cijenjeni pukovnik zbog koga su mladi vojnici drhtali poput grana koje su drhtale pred vjetrom, potpuno je odbacio vjerovanja u aždaje, džakonje i ostala stvorenja koja predstavljaše strah i trepet svim stanovnicima njegovog sela. Od njega nikada nisam čula priče o paranormalnim dešavanjima jer, prema njegovom mišljenju, te gluposti su se priviđale pijanim seljacima i djeci bujne mašte. Međutim, njegovi roditelji, baka Mara i djed Petar, kod kojih smo provodili ljeto, su mitološka bića posmatrali kao normalnu pojavu bez truda da za to pokušaju pronaći racionalno objašnjenje. Jednoga dana dok smo boravili kod njih, prvi put sam se susrela sa nečim što se zove vampir.
Dok su tata i djed igrali šah, a baka, mama i ja pravile kolače po starim receptima, baka Ružica koja je živjela u komšiluku uletjela je u kuću kao munja.
– Dobar dan ljudi. Belaj! Zlo i naopako! – vikala je.
– Aman ženo, šta ti je? – upita je baka Mara dodajući joj čašu vode.
– Maksim se povampirio.
– Kako znate? Je li napao nekoga? – skočivši kao oparen, upita djed Petar.
– Vidio ga moj sin noćas kad se vraćao iz kafane. U onoj napuštenoj kući blizu groblja polupani prozori i sa puta se vidi unutrašnjost. Vidio ga, Boga mi, stoji tu i ko zna šta radi.
– Pa da, svašta se vidi kad se vraćaš iz kafane – reče tata podrugljivo.
– Sinko moj, samo se ti šegači sa nama, a vražija su to posla. Treba dogovoriti, nek mu se otvori grob. Ima kod Rajka glogov kolac. Nikud ne ići bez bijelog luka u džepu – objašnjavala je baka Ružica.
– Ja ne mogu da slušam ove budalaštine! – reče tata i izađe napolje.
Izašla sam za njim.
– Tatice šta je vampir? – pitala sam ga.
– Pusti ljubavi, seoska izmišljena priča. Kao fol mrtav čovjek ustaje noću iz groba.
– Ja se bojim.
– Ma vjeruj tati, nema razloga za strah. Eto, otići ćemo ti i ja noćas u tu kuću i neće nam se ništa desiti.
– Ih, kako da idemo? Šta ako se stvarno pojavi? Ja ću ipak ponijeti bijeli luk.
– Šta će ti? Nemoj se plašiti ničega, pile moje, kad je tata sa tobom.
I zaista, kada su svi legli, nas dvoje smo se tiho izvukli iz kreveta. Da sam bila sama, umrla bih, ali se ničega nisam bojala dok je moj pukovnik tu. Vjerovala sam mu. Upalili smo fenjer i sve vrijeme razgovarasmo o drugarima koje sam upoznala u selu, kao da smo pošli u opuštenu šetnju, a ne u susret vampiru.
– Eto, jesam li ti rekao da ovdje nema nikoga?, reče nakon što smo zakoračili na prag napuštene kuće i ušli u mračnu prostoriju.
– Nema, bio si u pravu.
Samo što to izgovorih, začuše se jezivi koraci i nekakvo odvratno škripanje. Ubrzo se pred nama sa upaljenim fenjerom pojavio djed Petar.
– Djeco, šta radite ovdje? – upita iznenađen jer nas nije očekivao.
– To ja tebe hoću da pitam. Šta radiš po napuštenim kućama ovako kasno? – upita ga tata.
– Ovdje držim rakiju. Obećajte da nećete otkriti moju tajnu. Bojim se i ja vampira i nije mi baš lako dolaziti ovamo, ali više se bojim tvoje majke Mare. Ne da mi da pijem, grom je spalio.
Sjedim kraj Marinog i Petrovog groba, palim im svijeće i sjetih se ove priče koju ni otac, ni ja nikada nikome nismo ispričali ni do današnjeg dana. Tek ponekad, kada ostanemo sami, stavimo po koji smiješak na lice razgovarajući o dvoje neiskvarenih, nalik djeci, naivnih staraca.
