Biljana Đurđević je rođena u Pljevljima, 1984. god. Autorka je zbirki pjesama „Mrtvac u visokoj travi“ i “Treće žensko” koje je objavila IK Nova poetika iz Beograda, 2023. odnosno 2024.godine. Stihovi su joj objavljeni u regionalnim zbornicima poezije i časopisima za kulturu i umjetnost. Dobitnica je priznanja „Srce kozaračko“ za zapažen uspjeh na pjesničkom konkursu „U ime ljubavi je drugo ime Boga“ (BKC Prijedor) i nagrade za najbolju pjesmu magazina za kulturu i umjetnost “Avlija” (Rožaje). Njena poezija je zastupljena i u Zborniku poezije ,,Frida-žene govore “ (Književne vertikale) i zajedno sa tekstovima odabranih autorki preoblikovana u prigodan dramski tekst. Profesorica je razredne nastave. Diše i piše u Podgorici.
Treće žensko
кad sam
jedne baksuzne prestupne godine
u znaku pacova i mrgodnog Neptuna
zakmečala u rukama znojave babice
umalo joj nisam skliznula iz ruku
sad nešto mislim – bolje bi bilo da jesam
bar bih imala opravdanje što sam knjiga bez korice
geometrijska figura bez formule za površinu
i dobro mi stoji naopako obučena košulja
jer na primjer đed mi se nije obradovao
mada mi je kasnije oprostio kada se rodio brat
i zaboravio na činjenicu da sam treća popišulja
a majka moja
nije bila nimalo neuka i sujevjerna
i nije mi stavila bijeli luk pod jastuk
da me čuva od vampira i drugih krvopija
posle mi nije dala da plačem
кad su me ujedali pravila se da ne vidi
tako sam naučila da me ne boli
da ona ne bi morala da se stidi
кad uplakana otrčim do tate
i onda sam kad je na postelji bila
odrezala pramen njene kose i odnijela na dnк analizu
i nikad nisam pogledala rezultate
tako mala
imala sam neku ludu sreću
i postala nevidljiva za urokljive mrene
ispod kojih se cakle sažaljivi pogledi
pa sam radila šta god sam htjela
trpala u džepove zelene šljive
pričala sa Mjesecom i vjerovala da sam njegova
i da će Mjesečevi ljudi doći po mene
godinama sam se tako ušuškavala u šinjelima
u podzemljima po zidovima crtala boga
i slušala kako huče oklopni vozovi
od Vladivostoka do Ekaterinburga
međutim
juče sam se neočekivano probudila
nikada nisam bila tako svjesno budna
i potražila kalendar ispod hrpe započetih knjiga
brojevi su me gledali iskosa
izgleda da sam propustila
neka godišnja doba i par autobusa
subota je prezrivo preskočila nedjelju
zaboravila sam da okitim jelku i ofarbam jaja u crveno
sjetih se da je đed davno umro
a popišulja nije iskoristila
posljednju trepavicu da zamisli želju
umjesto
da huknem tri puta u sklopljene prste
obrisala sam ih o pantalone umazane kraljevski plavom
valjda sam sinoć do kasno slikala nebo
pričala sa Danteom i zaspala na leđima
tako najružnije sanjam
ili sam se samo pretvarala i krila se pod kapcima
da me ne bi uši boljele od gluvoće
i da mi snovi prerano ne ostare
pritisnuvši svih devet krugova kvrgavom glavom
i odustala sam od prelistavanja kalendara
sa čijih su mi se stranica rugale utvare
čitala sam
Bukovskog pa onda Begbedea
i na nebu doslikala susretnika i onog nepomenika
кako skupljaju i broje mi otpale trepavice
zato se ne čudi što iz mojih usta
za koje bi se zakleo da su od meda
izlaze klozet i butine i gaćice
i ne govori da sve te stvari imaju ljepše ime
iako su me učili da sjedim nogu prekrštenih kao Džeki
(radije Onazis nego Kenedi)
imaj u vidu da sam treće žensko
pa mi se same jutrom nameću
psovke i kletve i opscene rime.
Cirkus
to nije tvoj cirkus, to nisu tvoji majmuni –
isprazni glavu svoju i ponovo je napuni!
to nije tvoj cirkus, to nije tvoja šatra –
otkad je tebe briga šta ko misli i smatra?
to nije tvoj cirkus, ni tvoje maske, ni šminka –
oni su mrtvi iznutra, u tebi pleše klinka.
to nije tvoj cirkus, to nije tvoja drama –
jer žive od tuđih dlanova, ti sebi tapšeš sama.
to nije tvoj cirkus, to nisu tvoji konopi,
njihovi liče na omče, po svojim hodaš žmureći.
to nije tvoj cirkus i nije za pad dan –
ti si Meri Popins, ti imaš kišobran.
i ako se nekada, možda, slična predstava ponovi –
to nije tvoj cirkus, to nisu tvoji klovnovi!
Maldita
psujem isključivo na engleskom,
jer je drugačije nepristojno.
tako je čak i moderno.
Englezi imaju jednu psovku za sve:
za vrelu kafu na pantalonama,
neodobreni kredit,
izgubljenog psa,
za daljinski upravljač nestao u kauču…
jedno jedino “f”
za život, majku i sudbinu…
ponavljam ga kao mantru
dok trazim lijevu papuču.
proklinjem na španskom.
imaju melodičnu riječ za prokletnike.
po spisku sve nabrojim –
od nestalih do nastalih
i rod i dom,
sunce kalajisano i udare vjetra,
utorak i subotu, maj u januaru…
maldita nek’ je
aritmija i bubrezi i jetra.
i tako ispražnjena,
pomolim se na maternjem jeziku:
oprosti mi dugove i ne upiši mi u grijeh.
pogledam u nebo i čekam znak
da je Svemogući
prasnuo u smijeh.
