„Doista, pisanje i nije ništa nego lopovluk, krađa od svoje ili tuđe prošlosti, grabež sjećanja, bestidna pljačka mašte i, konačno, otimačina od vremena koje nam je dato“, reči su pisca Berislava Blagojevića, preuzete iz njegove zbirke Nostalgija za nepostojećim, koju je ove godine objavila banjalučka izdavačka kuća Imprimatur i za koju je nedavno osvojio nagradu „Slavitude“. Tim povodom razgovarali smo sa njim o nagrađenoj zbirci, ali i o izazovima pisanja kratke priče, značaju kvalitetnog prevoda, kao i ulozi koju u svemu tome imaju čitaoci…
Nedavno ste za zbirku Nostalgija za nepostojećim (Imprimatur, 2022.) osvojili nagradu Slavitude za najbolje prozno delo 2021/22. godine. Reč je o nagradi koja podrazumeva prevod dela na francuski jezik i njegovu promociju u frankofonim zemljama. Međutim, ovo ipak nije Vaša prva knjiga koja će doživeti prevod – kakva su Vaša očekivanja na osnovu dosadašnjeg iskustva, ima li mesta za autore sa ovih prostora među inostranim izdavačkim kućama? Kako je roman Tiši od vode prihvaćen među čitalačkom publikom italijanskog govornog područja?
Događa se (još uvijek) da prevedeno djelo autora sa ovog prostora doživi zapaženiji uspjeh u inostranstvu, ali to je uglavnom vezano za Evropsku nagradu za književnost i slične konkurse/projekte. Samostalno objavljivanje prevoda, dakle bez takve podrške u materijalnom i marketinškom smislu, zapravo je poduhvat ravan omanjem čudu. Velike izdavačke kuće koje mogu da približe prevedeno djelo publici u inostranstvu funkcionišu preko književnih agenata što je takođe jedan od problema, jer takva praksa kod nas praktično ne postoji. Ne treba prenebregnuti ni navike čitalaca – tu i tamo čitam članke o tome i ostanem zapanjen, recimo, koliko malo se u Americi čitaju djela koja nisu američka. Dakle, ne radi se čak ni o prevodu – rijetko se čitaju djela autora iz Britanije, ili Australije i drugih zemalja u kojima se govori i piše na engleskom jeziku. Ipak, vjerujem da se do određenog broja čitalaca može doći i da imamo šta da im ponudimo. To je pokazao primjer prevoda mog romana Tiši od vode na italijanski jezik. Naravno, prevod mora biti dobar i to je jedan od ključnih faktora za mogući uspjeh. Prevod tog romana djelo je Danila Kapasa i svi su rekli da je odličan. Ubijeđen sam da je kvalitet prevoda značajno uticao na to da knjiga doživi dva izdanja i da se u okviru nagrade Polski kot nađe među tri najbolja prevedena djela sa slovenskih jezika na italijanski te godine.
Sa kakvim se sve izazovima suočava pisac koji se opredeli za kratku formu? Pri tom ne govorimo samo o stvaralačkom procesu, nego i o recepciji njegovog dela – smatrate li da je kratka forma ponekad nepravedno zapostavljena među piscima, čitaocima i kritičarima, te da se više pažnje posvećuje romanu?
Paradoksalno, u vremenu kad je vrijeme postalo jedan od najoskudnijih resursa i kad se nema vremena za mnogo toga, a za čitanje naročito, roman i dalje neprikosnoveno drži primat. Čitaoci i izdavači (obrni-okreni, možda je trebalo da napišem izdavači i čitaoci) više vole romane, to mogu da potvrdim nakon tri objavljene zbirke kratkih priča. Dešavalo mi se, priznajem, da su neki izdavači odbijali rukopis priča ne zato što je loš, već naprosto zato što nije roman. To me, međutim, nije pokolebalo i nastavio sam da pišem kratke priče. Ne radi se o inatu, dabome, nego o osjećaju – pišem u formi u kojoj mi se piše u tom trenutku ili periodu i na način koji mi pričinjava zadovoljstvo. Zašto je to veoma često upravo kratka priča ne bih znao konkretnije da odgovorim. Biće da mi je to najprirodnije spisateljsko okruženje, a opet, dovoljno neistraženo kako bi svaki put bilo novo i drugačije.
U Nostalgiji za nepostojećim ukazujete na suštinsku usamljenost čoveka u svetu koji ga okružuje. Prozor i vrata (tačnije – ragastov, o kojem posebno govorite u jednoj od priča), kao lajtmotivi zbirke, možda najjasnije ukazuju na (ne)premostivu granicu koja se nametnula između čoveka i prirode iz koje se on izopštio, ali i između pojedinaca koji više nisu u stanju da čuju i razumeju jedan drugog. Kažete da „čovek odavno ne koristi uši za osluškivanje glasa drugog čoveka”. Koliko je zapravo (pogotovo u današnje vreme virtuelne realnosti) ozbiljan ovaj problem nedostatka komunikacije i međusobnog nerazumevanja? Može li se ipak prevazići postojeći jaz među ljudima?
Otvaranje usta i izgovaranje rečenica nije nužno razgovor, kao što ni pisanje/čitanje komentara na društvenim mrežama nije komuniciranje, a čitanje naslova na portalima informisanost. To su samo neke od mnogostrukih zabluda u kojima se svijet kaljuža. Prva zabluda, ona najstarija, bila je da povjerujemo u vječiti napredak, bezgraničnu moć nauke i mogućnost da živimo izvan prirodne sredine (sintagmu životna sredina sve manje ljudi doživljava kao sredinu u kojoj se živi!). Potom je došla zabluda da savremena sredstva komunikacije zbližavaju ljude. I došli smo, evo, u fazu gdje su neograničeni progres i bezgranično pričanje i tipkanje na kojekakvim aplikacijama postavili granice – između nas i prirode, između ljudi. Ne bih volio da budem pogrešno shvaćen, apsolutno vjerujem u nauku, vjerujem i u napredak, ali sve mora da ima mjeru. A mi odavno nemamo mjere u svojim prohtjevima. I sad smo tu gdje jesmo: osam milijardi stranaca (uprkos svemu) od kojih stotine miliona nemaju šta da jedu i piju, ali revnosno doprinose nesnosnoj buci višeglasja na internetu od koje se ne čuje lijepa riječ (a ona je uvijek saopštena tiho). Ovako sumorna slika, ipak, nije i jedina slika. Na mikro-nivou, odvijaju se prijateljstva, bliskosti, dešava se ljubav, ljudi doista slušaju i čuju jedni druge, čitalac razumije pisca… Djeluje depresivno ako pomislimo da od tolikih milijardi ljudi u svom životu imamo, na primjer, samo jednu osobu koja nas razumije i na koju se možemo osloniti. A zapravo, samo jedna je dovoljna. Za početak. Samo jedna osoba je dovoljna da svojim (duhovnim) rukama načini „lopovske merdevine“ pa da se lakše vidi tamo preko, s onu stranu granice. Jaz se prevazilazi najprije u sebi, potom u svom najbližem okruženju. Optimista sam, jer znam da se zatarabljenost može prevazići, potrebno je tek nešto volje, vjere i strpljenja.
Nil Gejmen o čitanju – Zašto naša budućnost zavisi od biblioteka, čitanja i sanjarenja?
Nadovezaćemo se na prethodno pitanje: u priči Dok mrtav pas odlazi niz ulicu upotrebili ste jedan lep oksimoron – “nemi razgovor”. Šta je za Vas onaj univerzalni jezik na kojem se takvi razgovori vode, da li je to empatija, koje kao da među ljudima ima sve manje, pa je stoga i ovakva vrsta komunikacije gotovo svedena na minimum?
Nijemi razgovori se odvijaju neprestano – pogledom, puštenom suzom, ekspresijom lica, gestikulacijom, gestom. I gotovo uvijek se tiču empatije, to ste divno primijetili. Empatije ima, ne sumnjam u to, ali je jedva primjetna zbog žurbe, jer malo ko ima vremena da zastane, uđe u tuđe cipele i iskreno shvati ono što drugi proživljava. I za empatiju, odnosno, komunikaciju na tom nivou opet je potrebno barem dvoje. U suprotnom, imamo nijemi monolog, što je nažalost najčešći slučaj. I još jedna stvar je bitna u ovom kontekstu: empatija je emocionalna, intimna i u savršenom je neskladu sa grudobusadžijskim načinom na koji svijet funkcioniše i komunicira.
Primećuje se da u zbirci pisac o sebi piše u trećem licu. S obzirom na ovakvo distanciranje, možemo li opravdano iz priča (posebno iz one pod nazivom Pertlanje) iščitati i jednu autopoetičku refleksiju? Da li je treće lice neka vrsta Vašeg pokušaja da se „raspetlja spetljano” u piščevoj svesti, vrsta „oslobađanja čvora” koji pisca steže u procesu stvaranja dela? Da li je uopšte korisno za pisca da se oslobodi sopstvenih emocija u toku pisanja i da se na taj način distancira od svog dela ili je to ono „ozdravljenje koje donosi smrt”, o kojem pišete u uvodu zbirke?
Kao i u svakom djelu, valjda, tako se i u ovoj zbirci kombinuju autopoetički elementi sa fikcijom, uz promjenljiv omjer. Neke priče su, dozvolite da se tako izrazim, u potpunosti moje, a neke je možda mogao da napiše i neki drugi pisac. Ono što je zajedničko za sve priče jeste moja emotivna predanost svakoj od njih. Drugim riječima, sebe sam u priče utkao neštedimice, bez distanciranja, bez kalkulisanja. Mislim da je to zdravo čak i ako je pogubno.
Osim što pišete prozu i poeziju, takođe se bavite i književnom kritikom. Kakvo je Vaše mišljenje o stanju u kojem se trenutno nalazi kritika na ovim prostorima, da li predstavlja pouzdan izvor informacija o kvalitetu aktuelne književne produkcije i u kolikoj meri joj šteti pristrasnost koja se prilikom ocenjivanja književnih dela javlja kod pojedinih kritičara?
Kritika se uglavnom svela na pisanje hvalospjeva i naduvavanje autorovog ega, to je činjenica. Da li su ti tekstovi naručeni (i plaćeni?) ili ne, to i nije toliko važno. Ono što je u takvoj atmosferi dobro (a inače je izuzetno negativno!) jeste fakat da se kritika povukla u specijalizovane zbornike i književne časopise koje prosječan čitalac svakako ne čita, pa u tom kontekstu neće biti zapljusnut pristrasnim člancima o nekom djelu i tako naveden na pogrešne zaključke. U godinama koje su prethodile ovakvom stanju takođe nije bilo realne recepcije nekog djela, nego su na sceni bili zaraćeni tabori koji su duvali svaki u svoj rog, najčešće bespotrebno podižući prašinu. Prikazi, ma kako to čudno zvučalo, još imaju koliko-toliko smisla. Na osnovu jednog takvog (dakle, ne kritike) 2009. sam, na primjer, odlučio da pročitam knjigu Molski akordi Mirka Demića. I do kraja života biću zahvalan tom prikazu. A još jedna žalosna strana ovakve kritike kakvu imamo je i to što se više ne vjeruje ni dobrim kritikama knjiga koje to istinski zaslužuju.
Koliko Vam kao piscu pomaže komunikacija sa Vašim čitaocima, kao i njihovo mišljenje? Smatrate li da je ovakva vrsta interakcije bitna u procesu usavršavanja jednog autora?
Više od deset godina uređujem vlastiti blog, pisao sam kolumne i navikao sam bio na komentare, sugestije i mišljenja čitalaca. Smatram da je takva vrsta komunikacije dobra i ne bježim ni od kuđenja, ni od priželjkivanja publikuma. Međutim, mišljenje čitalaca ne može da služi kao isključivi orijentir za pravce budućeg stvaranja. Postoje, dabome, različiti čitaoci i njihovo mišljenje vrednujem na različite načine. Idealni i prvi čitalac svega što napišem je moja supruga i njen sud mi je najvažniji (često se manifestuje nekim od vidova nijeme komunikacije). Značajan dio zbirke Nostalgija za nepostojećim bio je „na čitanju“ kod urednika nekoliko književnih časopisa i, nakon položenog testa, znao sam da priče zaslužuju da se štampaju kao knjiga.
Tvrdite da „pisac ne bira priče, one biraju njega”. Gde vidite sebe za 5-10 godina, da li ste kao autor manje-više ispričali sve priče koje ste želeli ili je ipak tako nešto više-manje nemoguće kada je reč o ovakvoj vrsti poziva?
Vidim sebe kako pišem. Priče su svuda i sve je priča.
Razgovor vodila: Sofija Popović
