Barbara Novaković, rođena 15. juna 1986. godine u Rijeci. Pjesnikinja, germanista, prevodilac: studirala je Njemački jezik i književnost na Katedri za germanistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Piše poeziju, kratku prozu, eseje. Kao književni prevodilac prevodi i u književnim periodikama objavljuje do sada na srpski jezik nikada prevođenu prozu i poeziju njemačkog nobelovca Hermana Hesea, ali poeziju i prozu Rilkea, Brehta, Kafke. Prvu knjigu kratke lirske meditativne proze pod naslovom „Zov okeana“ objavljuje kao laureatkinja prestižnog konkursa „Prva knjiga“ Matice srpske za najbolji rukopis 2014. godine. Drugu knjigu poezije „Bezgrešno začeta“ objavljuje 2022. godine u izdanju izdavačke kuće Poetikum iz Kraljeva. Pored nagrade „Prva knjiga“, dobitnica je i Treće nagrade za kratku priču na Međunarodnom festivalu poezije i kratke priče mladih „Rade Tomić“ 2013. kao i Druge nagrade za kratku priču na Međunarodnom festivalu poezije i kratke priče mladih „Stanislav Preprek“ iste godine. Nosilac je i Srebrne povelje za kvalitet pjesničke kreacije za 2022. godinu, koju dodjeljuje Udruženje za kulturu Nova svjetlost iz Sarajeva. Dobitnica je Treće nagrade za poeziju „Zheng Nian Cup” 2023. na Nacionalnom takmičenju za književnost, kaligrafiju, slikarstvo i fotografiju u Kini, koju organizuju Izložbena sala kineskih umjetnika i Pekinški institut za kinesku kulturu Zheng Nian. Poezija joj je prevođena na engleski, španski, mađarski i kineski i objavljivana u brojnim književnim periodikama, zbornicima i antologijama u regionu. Član je Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“.
ĆUTANJE
Uzeću ovo tvoje
ćutanje,
pa ću s njim da učim
novi strani jezik,
konjugacije,
deklinacije,
glasovne promjene
i značenja.
Jer svaka riječ znači ono
što joj znači ćutanje,
reče onaj što ga je prejaka riječ
ubila.
Uzeću ovo tvoje ćutanje,
pa ću s njim u noć.
Dobro je da se ne probude
mala djeca
i veliki strahovi,
ionako su se jedva uspavali.
Uzeću ovo tvoje ćutanje,
da se u njemu sakrijem
kad me umore
sve prazne riječi
bez temelja,
sve velike riječi
bez pokrića.
Uzeću ovo tvoje ćutanje,
kao ššš…
i kao pssst…
Ionako niko drugi ne mora
da zna
o čemu ćutiš ti,
o čemu ćutim ja.