BAJKOVITA ČUDOVIŠTA – Stvarnija od života, važnija od fikcije

Prikaz knjige: „Bajkovita čudovišta”, Alberto Mangel, Geopoetika, 2020. Orig. Fabulous Monsters: Dracula, Alice, Superman and other literary friends, 2019. Prevod sa engleskog: Vladimir Kopicl. Autorove ilustracije.

Bajkovita čudovišta

Pretpostavljam da svi mi, ma kad to bilo, zamišljamo neki život veoma različit od onog koji vodimo i da nam, čak i kad se ne pretvaramo u Voltera Mitija, taj život koji ne vodimo stvarno postaje višestruko živopisniji i važniji od našeg sveukupnog života.

Svako iskreno privržen književnosti odlično razume kako se njeni svetovi s vremenom prepletu sa našim, često nezadovoljavajućim ili u bilo kom smislu nedovoljnim, do te mere da prožimanje postepeno postaje svojevoljno prepuštanje fiktivnim pribežištima. Previše je lako, pod sugestivnom opsenarskom veštinom maštovitog pisca, skliznuti u neke druge prostore, epohe, identitete. Za sve druge, „normalne ljude”, radi se o ekscentričnosti koja nepogrešivo ukazuje na sklonost gubljenja veze sa realnošću. Srećom i krajnje utešno, Alberto Mangel nije jedan od takvih, što su do sada više puta dokazale knjige ovog antologičara, esejiste i bibliotekara, posvećene njegovoj (i našoj) omiljenoj preokupaciji. Dok većina, hteli to da priznamo ili ne, ima kakvu-takvu listu imaginarnih ljubavi poteklih sa stranica romana, Mangel im je posvetio čitav niz „crtica” u kojima obrazlaže šta, otkad i koliko znače njemu kao pojedincu, ali i civilizacijskom kulturnom nasleđu u celini.

Naime, Mangel argumentovano zapaža da iz iskustva tzv. „nestvarnih likova“ stičemo znanja o svetu koja zatim ugrađujemo u vlastiti identitet. Njihovi saveti pomažu kod prevazilaženja nedoumica kojima nas zasipa svakodnevnica. Jer ti književni prijatelji, kako ih autor u podnaslovu „Bajkovitih čudovišta” imenuje, bliži su nam i često stvarniji od svojih tvoraca, življi od poznanika koje srećemo svakoga dana. Iako Mangel, recimo, priznaje kako uopšte nije očaran Žilijenom i Matildom iz „Crvenog i crnog“, ali zato obožava krutu Džejn Ejr, autorka ovog prikaza se u potpunosti slaže sa sledećom konstatacijom: Samo oni (junaci) koje najviše volimo pratiće nas godinama. Štaviše, to je tek jedan od iskaza zbog kojih se ovakva posveta možda najmanje „vrlim” od svih stvorenja umetničke imaginacije čita „na preskoke“, uz pauze namenjene „premotavanju” samo da bi ponovili neki pasus, zabeležili opasku…

Pre svega, autor pokazuje ogromnu načitanost, vrsno baratanje intertekstualnim aluzijama i veštinu komparativnog povezivanja. Njegov izbor inspirativnih (anti)junaka u isto vreme je najličniji mogući i u velikoj meri univerzalan. Tu se, odmah na početku, našao gospodin (Šarl) Bovari, neophodna i diskretna protivteža glavnoj junakinji nadaleko uticajnog Floberovog romana. Mangel potom lucidno i luckasto uočava digresivni duh i građansku neposlušnost Crvenkape, pri čemu se to što deli boju kap(uljač)e sa Marijanom, simbolom Francuske revolucije, odjednom pokazuje kao jedna od anahronih, ali nepobitnih slučajnosti. Za potrebe srpskog izdanja, među najvoljenija „čudovišta“ uvršten je Kraljević Marko, za koga su kao primarni izvor poslužila dela Margerit Jursenar i Rebeke Vest. Ovaj moralno ogoljeni heroj, prema Mangelu, čak poseduje jednu interesantnu sličnost (tačnije, bolećivost) sa Fridrihom Ničeom.

Stokerovog „Drakulu“ napola ozbiljno opisuje kao priču o krvi i vratovima obeleženu erotskim nasiljem, a bestijalizovanog grofa Cepeša kao našem sumornom dobu potrebno čudovište sa dalekosežnim uticajem na mnoge produkte kasnije popularne kulture. Slično je nasleđe koje obuhvata nostalgičnog Fausta sa različitim svojim emanacijama poteklim iz pera Bulgakova i Tomasa Mana, istovremeno dajući povoda za izricanje nimalo suptilne kritike savremenog društva:

Budući da današnji Fausti ne čeznu ni za znanjem, ni za ljubavlju, nego za finansijskom dobiti, pozivom u rijaliti šou, svojim imenom ispisanim digitalnim svetlima, Mefistofel mora deset puta više da se naradi ne bi li nakupio dovoljno duša da ostvari profit.

Ispitana je geografija „Alise u Zemlji čuda“, knjige koja za Mangela predstavlja napola ep, a napola san. Stavivši se u perspektivu Gertrude, navodi nas na dilemu ko je zapravo bila, da li je želela ulogu majke i šta, sem očigledne podređenosti, zaista znamo o njoj? Istovremeno ublažava sve humorističnim osavremenjivanjem pitanja hronično snuždenog deteta koje kraljici izmiče sposobnost da shvati, makar to bio i sam Hamlet (Možda je gej?). Povlači liniju Supermenovih prethodnika od Enkidua do Ničeovog Zaratustre. Don Žuana naziva sakupljačem žena, razvijajući mu dalju dijagnozu ka računovodstvenoj, a ne erotskoj opsesiji (On polaže račun Merkuru, ne Kupidonu).

Tu su i Lilit, Jevrejin Lutalica (povod za svestrano aktuelizovanje mita), Satana, Fibi Kolfild, Robinzon Kruso, Tvenov begunac Džim i Melvilov tetovirani harpunaš Kvikveg, Himera (kroz problematizovanje ljudske odgovornosti za nastanak čudovišta), trpeljivi Jov, navodni pravi autor „Don Kihota“, Hipogrif, Kvazimodo (prva žrtva diktata uvredljivosti ružnoće), Hajdin deda, pirat Long Džon Silver, čak i Rusoov Emil. Povodom Uspavane lepotice govori o težnji da se svet sačuva onakvim kakav jeste u zaustavljenom vremenu. Jonu vidi kao pobunjenog umetnika, dok Karađoz i Hačivat, parni junaci iz turskog pozorišta senki, za Mangela reprezentuju celokupnu civilizacijsku tradiciju suprotnih karaktera.

Možda su ipak od svega najzanimljivija nesvakidašnja tumačenja nekoliko tradicionalnih antijunaka. Prvi je Kazobon, ovaploćenje svih klišea koje društvo pripisuje intelektualcu, a u čiju odbranu Mangel staje jednostavno obrnuvši uobičajenu perspektivu. Sasvim razložno se pita zašto najomraženiji lik „Midlmarča” uopšte uzima Doroteu za ženu i je li ONA mogla da iskreno prati potragu za znanjem kojoj je posvetio život? Drugi primer se tiče kapetana Nema, gde je fokus usmeren na njegovu biblioteku, ali i proces stapanja autora, čitaoca, glavnog lika u jedno biće zaustavljeno u vremenu romana i u našem ličnom vremenu, u knjizi i van nje. Naposletku, analiza Frankenštajnovog čudovišta podstiče na ispitivanje principa odraza neljudskosti čovečanstva u njegovom skrpljenom licu, kao u iskrivljenom ogledalu. Unoseći humor, Mangel prvobitan predlog „tvorevine” da je doktor pusti na slobodu negde u Latinskoj Americi, komentariše sa: Jadno čudovište!, dalje se pitajući u koji bi diktatorski režim zalutalo?

Od istočnjačke proze do lokalnih predanja i opskurnih bajki, duž različitih epoha i žanrova, kroz biblijske spise i priče iz „1001 noći“, obuhvaćeni su kako glavni, tako i sasvim sporedni likovi književnih dela. Novo čitanje pojedinih heroja ili antagonista, njihovo pretvaranje u neku vrstu arhetipa kroz povezivanje sa aktuelnostima, prepliće se sa povlačenjem inteligentnih, maštovitih i zabavnih društveno-istorijskih ili intertekstualnih paralela (Ceo svet u Hajdi vidi simbol Švajcarske, jer ona nudi nešto slično slatkoj utehi čokolade i ofšor računa.), ali i već spomenute ozbiljne zamerke na račun sveta i stanja svesti iz kojih bežimo među korice knjiga:

Šta će se desiti ako odbacimo zdravorazumsku sliku stvari i dozvolimo sebi da nas uvuku u panično stanje ispranog mozga, da reagujemo na zbrku političkih laprdanja i teorija zavere, nespremni da i dalje delujemo kao misleća bića, ne znajući više ni ko smo zapravo?

Mangelova zbirka čitalačkih impresija veoma lepo ukazuje na značaj koji za pravog ljubitelja pisane reči imaju imaginarni svetovi sa svojim stanovnicima i kako snažan može biti uticaj fiktivnih likova na čitavo naše postojanje. Oni naprosto prevazilaze pojave iz literature, prerastaju u alegoriju fenomena ili zakonitosti, postaju konkretan primer za najopštije probleme. Ukratko, drevni su i zapanjujuće aktuelni, potpuno drugačiji od nas – a tako srodnički bliski.

Autorka: Isidora Đolović

Podelite sa prijateljima:
Share