Anđelko Zablaćanski rođen je 4. decembra 1959. godine u Glušcima kod Bogatića u Mačvi. Školovao se u rodnom mestu, Sremskoj Mitrovici i Novom Sadu. Poeziju, aforizme i kratke priče piše od rane mladost. Objavio je zbirke pesama: Ram za slike iz snova (1992), Igra senki (2004), Ptica na prozoru (2007), San napukle jave (2009), Raskršća nesanice (2012), Pijano praskozorje (2014), Mali noćni stihovi (2019), Noći vučjeg zova (2020), Pero, metafore, tinta – izabrane pesme (2021), Koraci od sna/Steps from a dream (2022), Mesečeve oči (2022); zbirku aforizama Palacanje (2006); zbirku prevoda ruske poezije Od Puškina do Kapustina (2019); knjigu proze, aforizama i satirične poezije Iza linije (2020). Dobitnik velikog broja nagrada. Prevođen na ruski, beloruski, bugarski, mađarski, engleski… Glavni je urednik časopisa za književnost Suština poetike i priređivač sajtova naše i svetske poezije.
SAMOTNE BREZE
grom u ćutanju
rasutih misli raspolutio je
breze samotne
nasred utrine u njenim očima
nasred pustinje
na dlanovima pesnika
i sete u strastima
umiruće rane jeseni
u mrazovita jutra
maglovita

uhvaćena munja
širinom duše žene uspavane
u zasenku
sopstvene lepote
i dubinom neispisanog stiha
pesme s usne suve
i žuljevitog pogleda
daljine
u njenim nemirima
ukroćenih prividom života
POTONjI TREPTAJ
Hiljadu osećanja u jednom samo stoje:
Kô u čauri maka skrajnuti opijati,
Dok kapi meda usnom taći tek mogu dvoje,
Bez misli da će ikad proći ljubavni sati.
Al’ kad hiljadu reči odjeknu kaldrmom duše:
Kô bat ciganskih konja u noći kad leto zre,
Dok cvili violina i njeni tonovi guše
Potonji treptaj. Tad, sred oka sva vatra mre
I hiljadu se misli samo u jednoj slute:
Kô kad u mravinjaku kraljica mati ugine.
Nemiri uma i srca sasvim te raspolute,
A biće uzme mrak kô ispod pustinjske dine.
NjIH DVOJE
U njenim očima
Stanuju maleni svici
A pesma cvrčaka
U njenom
Smehu
Svici su njegove žudnje
A cvrčci
Jedino pijanstvo
Na ramenu
Suza njegovih plam
I vlasi njene raspuštene kose
Plešu najluđi tango
Probuđenih
Trnove ružice i prosjaka
Ljubavi
Postoje njih dvoje
Neprimetni biljkama i ljudima
Već samo zujanju pčela
U njihovim
Uzburkanim damarima
Koji će samo
Stisak dva dlana da umiri
IZGUBLjENI TRAGOVI
Kome još noću, sem tebi i meni, sunce se rađa
I svaki pseći lavež ili krik sove usud je živ
Kad sve su izrečene lepote sa životom svađa
Jer nije svima dato i u istini ne biti kriv
Koga još noću, sem tebe i mene, čuva gluvi sat
I svaka tišina grudi nam boji hrabrošću ludom
Kad nas ponese snom i javom izmišljen krilati at
Da na raskršću nekom dalekom sretnemo se čudom
Kome još noćas, sem nama, na dlanu mre svaki trag
Trag postojanja ljubavi u procepu godina svih
U razlici protoka vremena kad neko ti je bio drag
I onog kad svako u svom bolu postane nestvarno tih