Amina Hrnčić objavila je tri zbirke poezije, „Oktava“, „Put u Agape“ i „Tri života južnije“. Nastale su u sklopu prve nagrade Festivala poezije mladih u Vrbasu, nagrade za najbolji neobjavljen rukopis Književne omladine Valjeva i prve nagrade na festivalu Šumadijske metafore. Pesme su joj prevedene i objavljene na francuskom, italijanskom, nemačkom, engleskom , španskom i makedonskom jeziku. Zastupljena je u brojnim antologijama i književnim časopisima u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, Ujedinjenom Kraljevstvu, Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj, Italiji, Austriji, Rusiji, Dominikanskoj Republici, Kini, Peruu i Indiji. Živi i radi u Novom Sadu.
U nastavku možete pročitati nekoliko pesama objavljenih u zbirci Tri života južnije.
oči starije od ovog svijeta
mi koji sumnjamo u legende
nikada nećemo razumjeti
da nam je geometrija poklonjena
i jednako sveta kao svijest
ni da je zaista najprije bila riječ
ista odavdje do usamljenih plemena
koja još čuvaju žive priče na svojim jezicima
i bježe u iskonski mir
figurina žene
iskustvo između prostora
riječi starije od ovog svijeta
čijim znakovima
nikada nećemo pronaći značenje
i budne oči koje nas posmatraju
u svakoj kući
oduvijek otvorene
uvijek uključene
tragovi u glini
i sedam hiljada godina duboka
potreba da sebe urežeš
u te velike oči
koje se dive
hamada
napisati pjesmu i dati joj ime hamada.
onda objasniti kako je to ime za svaku
pustinju bez pijeska
kako sam hamada danas i ja
reći nešto o tome kako smo svi
sami od sebe hamade
i da je u hamadama često džinistan
objasniti kako je džinistan
zapravo pustinja duhova
(eto, sad imam pustinju bez pijeska
i u njoj duhove.
odlično mjesto za gradilište.
pjesnicima zapravo za te stvari
bolje odgovara tlo
sposobno da guta.)
nadati se da pjesmu neće pročitati
samo džinistan
nego i ljudi
jezero
postoji to neko jezero u kojem se kupam
gdje je voda vesela kao život a blaga kao smrt
i ne čuje se ni vapaj lišća ni žubor vode ni cvrkut ptica
i gdje me grli beskrajno voljena tišina
postoji to neko jezero u kojem utapam
lica kojih se odričem jer previše stežu
gledano mojim očima slušano mojim ušima
njihovo jedinstvo mišljenja je groteskno
i teško je opisati ovaj sveprisutan strah
najveća istina izrečena je u kafkinoj metamorfozi
ljudi koji su bacili svoje živote samo jer je nisu pročitali
nisu nikada plivali u toj vodi
i nisu nikada nikog udavili u njoj
postoji to neko izmišljeno jezero u kojem se kupam
samo da bih se sakrila da bih pobjegla od ljudi
zaboravljeno je okruženo stijenama
gdje je sloboda oštra pod jezikom kao limun trava
gdje golica rahlo tlo među nožnim prstima
i voda je beskrajno duboko plava
tri života južnije
on pati dok spaljuje one koje voli
koliko god dragi bili
za njih nema mjesta
u njegovom svijetu koji čeka da pukne
previše je problema da bi se imalo vremena
pisati
nezahvalan izbor riječi guši me pa ih progutam
ali one kao psi u kucijevoj
sramoti
niču poput pečuraka i sklapaju formacije
njih ih ne zapisujem
bilo bi najlakše ostaviti pečat svog vremena
iznositi veš na vanjske štrikove
ali makar koliko čipkan ili svilen bio
mora postojati sram
u našim običnim kvrgavim životima
dok čekamo otkrovljenje
tri života južnije
kiš bi to nazvao autocenzurom
išiguro dostojanstvom
kuci kaže da je to sram
uvijek je nešto malo ličnije
u našim velikim rijekama
za sto godina
skidanje svakog zida odbrane
potpuna predaja
ljudima bez duša u odijelima
vaši identiteti prodani za kravate
rijeke pretvorene u betonske cijevi
šume poklonjene u namještaj
divlje mačke u muzejima
sa kostima dinosaura
za sto godina
neće postojati niti jedan jezik koji voliš
prestat će da postoje kulture
malih velikih svih različitih
nenametljivih nesigurnih naroda
za sto godina
niko neće razumjeti moje pjesme
ni ako budu prevedene
a oni se više neće plašiti
čak ni zveketa lanca neznanog psa
koji zna šta im je namjera
njihovi su dlanovi prljavi
njihovi su jezici isprani
u našim velikim rijekama nema dovoljno vode
da im ispere
krv i blato
ispod noktiju
u našim velikim rijekama
nema dovoljno vode
