Aleksandra Zolotić je završila Filološki fakultet, diplomirajući na smeru za kineski jezik i književnost, kao i srednju muzičku školu na odseku kontrabas. Priče i pesme su joj objavljene u preko 30 zbornika, kako štampanih, tako i digitalnih. Objavila je zbirku pesama “Fragmenti buđenja”. Radi u marketinškoj firmi na poziciji pisca.
Čekanje
Da sam ja neko,
o meni pisali bi pesme,
u stihove svoje utkali bi mene,
skladnim rimama me ovekovečili
rečima biranim besmrtnom me učinili.
Da sam ja neko,
po uzanim stazama,
mnoštvom nota popločanim,
zanosno bih plesala u zagrljaju muzike,
dok neko meni u čast simfoniju neumorno piše.
Da sam ja neko
stanovala bih u nečijoj mašti,
u paleti šarenolikih boja našla bih se,
željno iščekujući da ispunim i najsitniju poru
blještavo belog platna koje do beskraja prostire se.
Čekajući da postanem neko,
i dalje ću predano pesme pisati,
drugima darujući besmrtnost.
posvećeno platna oslikavaću,
da druge od prolaznosti sačuvam,
neprekidno kompozicije stvaraću,
druge čineći večno slavnima –
Čekajući da i ja postanem neko.

Samo moja
Možda je drugi neko mogao odenuti te
u još finije ruho
od kitnjastijih reči spleteno,
ili pak, ono svedeno na puku neophodnost.
(Ako u tome udobnije osećaš se.)
Možda je mogao da tu udahne život
vođen uzvišenijim tokom misli
vrelijim… ili hladnijim osećanjima-
tražeći sebe (u tebi?).
Radujući se.
Pateći.
Možda…
Ipak, rešila si da iz mog pera
lagano izliješ se po papiru
krhko i nesigurno osvajajući
beskrajne beline,
nemo priznajući da
najviše prija ti da budeš
Samo Moja.
Daje se na znanje
Želim da pišem o oporim patnjama
koje poput zlokobnog virusa razjedaju dušu,
pokvarenim zubima kidaju komadiće srca.
Neka svet zna da i pesnikinje patnju razumeju.
Želim da čemernim stihovima ovekovečim
sve nepravde ovog sveta, one koje behu i koje će doći,
sa nevidljivim neprijateljem bitku bijem- reči moj su mač.
Neka svet zna da nepravda i pesnikinje boli.
Želim da pišem o hipnotišućem strahu
koji slepo parališe i one najodvažnijeg soja,
u hladne čelične lance besnih misli da ga vežem.
Neka svet zna da pesnikinja neustrašiva je.
Želim, ali ipak ne uspevam da pronađem reči
u pravim bojama patnje, nepravde i straha.
Umesto toga puštam pero da samo leprša po papiru
pletući stihove u čast ljubavi, topline i sreće.
Neka zna svet da pesnikinja pokušala je,
Ali se ipak prepustila želji pera svog.
Između dva sveta
Koliko još gnjecavog blata
treba da razgrnem,
potoka suza da isplačem,
gorkih zalogaja tuge da sažvaćem
fronclavih ruha patnje da ogrnem,
da ruka moja postane konačno dostojna
pisanja dubokih reči?
Dadoh šansu tom čemernom svetu,
ali on meni (očigledno) nije.
Ponosno okrećem mu leđa.
Idem da pohodim druga mesta,
čije boje su manje olovne,
potajno se nadajući,
da tu moji stihovi žive.