Aleksandra Vujisić (1979. Podgorica, Crna Gora) je profesorica engleskog jezika i književnosti, angažovana na različitim projektima. Bavi se pisanjem poezije i proze za djecu i odrasle, govori engleski i italijanski jezik, završila je više stručnih kurseva iz različitih oblasti u zemlji i inostranstvu i pokrenula nezavisni kreativni projekat Čigralište koji se bavi promovisanjem značaja čitanja u ranom uzrastu. Autorka je zbirke poezije za odrasle Krvarim po pismima (2022). Španski časopis za promociju kulture Azahar štampao je posebno izdanje časopisa posvećeno Aleksandrinoj poeziji na engleskom jeziku (broj 76, avgust 2022). Njene pjesme i priče uvrštene su u preko pedeset antologija i zbirki izdatih širom svijeta, sajtovima i portalima koji promovišu književne stvaraoce. Dobitnica je više priznanja na međunarodnim književnim konkursima. Aleksandra piše na maternjem i engleskom jeziku, a njena poezija je prevođena na italijanski, španski, kineski, poljski i druge jezike. Članica je Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade.
Pesme su deo nagrađenog rukopisa “Igrokaz”. Zbirka će u skladu sa konkursom “Zlatni hrast 2024.” izdavačke agencije “Nova poetika” biti objavljena u prvoj polovini 2024. godine.
MELATONIN
Mom ocu nije trebao melatonin
za spavanje
i šta uopšte meni fali
prestara sam za bajke
ali taman u godinama
kada se kupuju ideali
molim Vas kilogram vjere
da skepsu spere
bagatela je sjajna stvar
Mojim precima nije trebao odmor
prva puška je pukla na Viru
i šta uopšte ja više tražim
i kako da me svi ostave na miru
kad im trebaju informacije
dobre vibracije
opijumi za nacije
i mudrosti za nove generacije
od mene se očekuje da učestvujem

Ženama u mojoj porodici
ništa nije mogla migrena
one su kuvale
u vatru duvale
bose obuvale
i često čuvale
sve ono od čega bježim
i šta uopšte ja hoću
kao pomahnitali pas
od dobra na zvijezde režim
Ne spavam
na prvom spratu
na drugom spratu
na vrhu
ili na dnu
Mom ocu nije trebao melatonin
za spavanje
on je umro u snu
TEOREMA O POSTANKU
Drvo trešnje razgranalo
se nauštrb mojih jagodica
golica me
svilena tananost latica
koje mi ničim ne pripadaju
a ti si
vatra
ti si
nebo
grana jorgovana
i vjetar
koji rasipa polen
od koga raste poezija
ti si kamen
iz koga niču divlji cvjetovi
pukotina kroz koju ulazi svjetlost
ti si teorema o postanku
iz koje niču čarobni svjetovi
Rekla sam ti
razgranaj se umjesto trešnje
golicaj mi jagodice
gledaj me netremice
ukradi kamen
i divlji cvijet
i raspi polen
iz koga nići
će svijet.