Aleksandra Vujisić (1979. Podgorica, Crna Gora) je profesorica engleskog jezika i književnosti, angažovana na različitim projektima. Bavi se pisanjem poezije i proze za djecu i odrasle, govori engleski i italijanski jezik, završila je više stručnih kurseva iz različitih oblasti u zemlji i inostranstvu i pokrenula nezavisni kreativni projekat Čigralište koji se bavi promovisanjem značaja čitanja u ranom uzrastu. Autorka je zbirke poezije za odrasle Krvarim po pismima (2022). Španski časopis za promociju kulture Azahar štampao je posebno izdanje časopisa posvećeno Aleksandrinoj poeziji na engleskom jeziku (broj 76, avgust 2022). Njene pjesme i priče uvrštene su u preko pedeset antologija i zbirki izdatih širom svijeta, sajtovima i portalima koji promovišu književne stvaraoce. Dobitnica je više priznanja na međunarodnim književnim konkursima. Aleksandra piše na maternjem i engleskom jeziku, a njena poezija je prevođena na italijanski, španski, kineski, poljski i druge jezike. Članica je Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade.
Dve pesme iz pesničke zbirke Slon na trapezu koja je u pripremi: Bajka o ženi i Bura.
Bajka o ženi
Mogla sam da budem
ona što govori manje
ona što govori smirenije
ona što govori
da se dodvori
i da koristim više poštapalica
da djeluje kao da ne znam
šta ću da kažem
ali onda bih morala
da slažem
a ja istinu volim više
od taštine
od zlatne prašine
od dobrog
i od zlatnog
od mogućeg
i vjerovatnog
od svijetle budućnosti
koja me čeka
iako planeta i nije neka
Mogla sam da budem
voda umjesto vatre
da se ne plašiš
da će svaka riječ
da satre
ostatke ludila
proljećnog bunila
iz koga se nismo budili
jer smo se uvijek
budnima čudili
mogla sam da budem
tvoj glas
i da se ne zamaraš
da ti ležerno ponudim spas
da mi oči
kao tajne sefove otvaraš
prstima nevještim
riječima pustim
dok pravu lozinku
pod prijetnjom ne izustim
Da sam samo malo manje
bila ja
da nisam bila otrovna i cinična
da sam bila ljepljiva kao smola
pa da se ne odvojiš
kao predviđanja apokaliptična
od ovog vijeka
kome nema lijeka
od svega boluje
i sve mu smeta
da pričam čemu sve
čovjek robuje
i od čega se guši
ova planeta
Mogla sam da budem
ona što govori manje
ona što govori smirenije
ona što govori
da se dodvori
da manje gledam u oči
i da ne tražim
sve što mi pripada
iz kože nekad da iskočim
i da se krijem od
goropada
da manje lutam
i pjevam više
pjesme koje me
zarobljavaju
da više gledam
kako da ne dam
da mi preci nemirno spavaju
da budem krotka
i ruke kršim
kao da ništa nisam naučila
samo da nisam
odavno odlučila
da ću sve pred sobom
da rušim
ako pokuša da me zarobi
da sama odlučujem
kako ću ovu bajku
da dovršim
Bura
Ponovo sam na more
pobjegla
da žive rane
nagrize mi so
da mirišljave dane
prodam za bol
ponovo sam talasima
šapnula da me vode
ponovo sam umornim
alasima
vesla kupila da idu
do horizonta da u mrežu
hvataju slobode
ponovo sam pregrizla
pogani jezik
davno ispod njega
tvoje ime sakrila
pa kad sam na pučini
procijenila rizik
sred bure sam najednom
raširila krila.
