Izdavačka kuća „Prometej“ (Novi Sad) krajem prošle godine objavila je petu zbirku poezije Ane Ilić, knjigu „Oporavljam se od Hegela“, koja na specifičan način spaja filozofsku misao, intimnu iskrenost i društvenu oštrinu.

Zbirka „Oporavljam se od Hegela“ nastaje kao odgovor na svet koji od nas traži da prvo razumemo, a tek onda da osećamo. Naslov funkcioniše i kao priznanje i kao ironija: nakon godina uronjenosti u filozofske sisteme i velike narative, autorka se vraća sopstvenom telu, bolničkim hodnicima, mirisu detinjstva, porodičnim scenama, navijanju za Partizan, rok muzici i svakodnevici koja nije ni herojska ni patetična – ali je živa.
Knjiga je podeljena u više celina koje prate različite slojeve njenog iskustva: od odrastanja u „ne-bezbrižnom“ detinjstvu, preko porodične bliskosti i ekonomske krhkosti, do egzistencijalnih pitanja, ljubavnih zanosa i razočaranja. U tim ciklusima smenjuju se slike bolnice i školskog dvorišta, seoske kuće i gradskih kafića, kliničkih dijagnoza i rok balada, intimnih odnosa i šireg društvenog konteksta.
- Marija Vulović: Eventualni izlaz (izbor iz rukopisa)
- Ivan Domančić: PET PJESAMA (Samo psi znaju voljeti – izbor)
Ovo je poezija koja imenuje stvarnost. Ana piše o bolesti bez romantizacije patnje, o telu bez stida, o porodici bez idealizacije i o ljubavi bez fraza. Njeni stihovi su često surovo iskreni, ali nikada cinični – traže da se stvarnost pogleda pravo u lice, sa svim njenim pukotinama, i da se u tome ipak pronađe prostor za nežnost i humor.
U poetskom svetu Ane Ilić poezija nastaje iz susreta filozofije i pop kulture: u istom kadru nalaze se Hegel i Zoloft, Dejvid Bouvi i horor filmovi, Geri Mur, Andromeda, Partizan, porodični ručak, čekaonica Kliničkog centra i kasnonoćni razgovori preko društvenih mreža. Taj spoj „visokog“ i „niskog“ stvara jezik u kome su suze i smeh često vrlo blizu jedno drugom.
„Ovo nije poezija feel-good, već feel-truth“, zapisao je pisac i pesnik Zvonko Karanović, ističući da poezija Ane Ilić dolazi „iz tela koje pamti bol i uma koji ne pristaje na ograničenja“. Pisac Marko Tomaš primetio je da u njenom poetskom svetu „zakon gravitacije ne važi“ – čitaoci ulaze u prostor u kome je moguće drugačije gledati i na sebe i na svet.
Ana Ilić (1995) je pesnikinja, diplomirana filozofkinja i aktivistkinja iz Vladičinog Hana, koja već dvadeset godina živi sa retkom neurološkom bolešću – Fridrajhovom ataksijom. Njen životni i književni put oblikuju iskustva bolesti, odrastanja u malom mestu, borbe za dostojanstvo i prava osoba sa invaliditetom, ali i uporna odbrana radosti, telesnosti i bliskosti. Ana Ilić je autorka četiri ranije objavljene zbirke: „Pod svetlom istine“ (2011), „One zvezdane oči“ (2014), „Utrnule reči“ (2018) i „Snoviđenje“ (2021). Njeni stihovi prevođeni su na više jezika i zastupljeni u brojnim zbornicima i antologijama. Dobitnica je niza nagrada i priznanja, među kojima i nagrade „Crni biser“ Evropske organizacije za retke bolesti (EURORDIS) za doprinos pisanjem i javnim zalaganjem, kao i nagrada „Doprinos za retke“ i godišnje nagrade NORBS-a. Više od decenije aktivno učestvuje u kampanjama za prava osoba sa retkim bolestima i invaliditetom.

