Ivan Domančić (1988.) iz Staroga Grada na otoku Hvaru je objavljivani autor poezije i proze. Neke njegove poeme i kratke priče su objavljene u knjigama, časopisima i na portalima za književnost i kulturu, među kojima su Kritična Masa, Ars, Riječi, Matica Hrvatska, Metafora, Kvaka, Arteist, Sapphoart i drugi. Laureat je književnog festivala Faropis 2017. godine na Hvaru. U glazbenim krugovima djeluje kao kantautor i izvođač poznat pod pseudonimom Dante Drama. Živi i stvara na rodnom otoku.
TVOJE TIJELO JE MOJ OTOK
U beskrajnom spokoju nijeme prirode
udišem sol sa tvojih leđa
S tobom ću prevariti smrt
Oplakujem sjene minulih susreta
Nasmijavam vješto arhipelage straha
Na satu savršenosti
ne postoje kazaljke
Tjeskoba kože prezire smiraj
Uz šalicu radosti treperi žeđ
Moja soba je praznina
Ti si negdje drugdje
Na prozoru
Zamišljena
Lijepa bol nedovršene milosti
na litici oka
izluđuje ponoćno sunce
Kroz intimu glasova
lucidni dani
oponašaju sanjare
Biram tvoju krv
Tvoju samoću
i tvoje kosti.
Biram ljubav
umjesto vremena.
SVE NAŠE VJEČNOSTI
Kraj prozora
promatram tvoje misli
kako s lakoćom
oslikavaju prazan list papira
svojim mirisom
i bistrim kapima sutona
Promatram izgubljene hridi
i neprevodivu dubinu svijetla
na tvojim toplim bedrima
Pa poželim umrijeti
Ovdje
s rukom na nježnom obrisu tvoga grla
Promatram tebe
vječnog sanjara
na čijem tijelu
ljeto tiho zimuje
Promatram bjelinu plahte
u koju si umotana
kako čuva mrvice sunca
Pokraj tebe
na stolu
noć cvjeta u čaši
Ispred tebe nebo
nasukano na pučini
U kutu moga oka
tvoj osmijeh
Po zidovima dim
Utkani
u malom svemiru
sakupljamo oblake
Mi
Nepopravljivi taoci sudbine
među zaboravljenim valovima
u našem blagom domu
Našoj neodoljivoj ruševini
Našem rasutom snu
Rastemo
Ja
s metkom u njedrima
ne stanujem više samo u sebi
Između straha i otkucaja
prepoznajem radost
Ti
pripita suzama i poezijom
prvih zvijezda u beskraju.
Ti
sa čežnjom u nemirnim očima
s kojom hraniš usamljene lastavice
dok kruže žalom
Ti
koju neizmjerno volim
u slanoći zraka
čitaš svoje elegične stihove
Utapam se u tvojim riječima
Tonem u tvome glasu
U tvojim mekim usnama
Osjećam tvoje srce
Osjećaš me
Osjećaš me cijelim tijelom
Gasim cigaretu
Dolazim do tebe
Mičem ti zlatnu kosu s ramena
i ljubim tvoj vrat
Dodirujem ti trbuh
Dodiruješ me
Vodimo ljubav
okupani mjesečinom
Rastvorenih prstiju
miješamo komadiće duše
Potom,
nepomično dišući
ležimo dugo
budni i zagrljeni
Daleko od svijeta i sati
Daleko od boga i godina
Ispod zvijezda
na sunčanoj strani kiše.
NEMA NI SUZA U GLASU
Nema plavoga sunca
što proždire krovove
Ni mlitavog mjeseca
u džepu korova
Nema ranjenih sjenki
u zamagljenim staklima
Ni gorkog mamurluka
na vrelom polju nesanice
Nema teških oblaka
u mojoj kupaonici
Ni hladnih zvijezda
po metalnom asfaltu
Nema žilavih žetvi
sa dozrelog grada
Ni krutih suza
iz požudnog kišobrana
Nema tužne radosti
na čelima prokletih
Ni odbjegle samoće
u golim stihovima
Nema drogirane boli
jer ne sanjam kao nekad
Ni glasnog očaja
nekih lijenih mrava
Nema jarbola na horizontu
ni hrane po cipelama
Nema poštenih laži
ni zaljubljenih izdaja
Nema godišnjih doba
u nestajanju uspomena
Ni sirovih dubina
u tuberkulozi savjesti
Nema toplog piva
iznad otrovanih duša
Ni rosnih livada
u javnom WC-u
Nema muzike
bez ljubavi
A ni ljubavi nema
Ni olovnog neba,
ni mora
ni mene
bez tebe.
U TVOME POGLEDU STANE MOJ CIJELI SVIJET
Ukradi moja sjećanja
zbog beskrajne gladi
i vječno praznih ruku
koje smo izgubili
u vatri
Znam da kada patimo
da smo tada najstvarniji
ali teško je sanjati sam
Melankolija bjesova
iskašljava pozdrave
u grobnici meda i pelina
dok pišem uspavanke
za dnevnu upotrebu
Zaustavljam i želje
pa se ustreptalo vrijeme taloži
oštro poput sječiva
i nježno kao cvijet
U pepeljari
joint
napravljen od papirnatog brodića
nosi tvoje prezime
Noćas je još prerano za jučer
a sutra neće biti prekasno za danas
Ostavljajući nebo
i sebe u tvojoj kosi
zaboravio sam na ožiljke
na plimu
i samoubojstvo
Da li se sjećaš one kiše
koja nikada nije pala
Mirisala je na kamilicu
baš kao i ti onoga jutra
uz kavu i cigarete
Sjećaš li se
kako smo svake godine zajedno
mijenjali novembar u august
suptilno razmazujući
lijena ljeta po nijemoj jeseni
Kriza srednjih prstiju
prkosila je apokalipsi optimista
kroz ranjenu molitvu ožalošćenih dojki
nemirnog plavetnila
Izgubljeno lice kafane
nesigurnim koracima
baš sada otključava vrata ponoći
Zavodljivi ratovi
potonuše u mekoći dana
Kada nam je tjeskoba rekla
da damo najgore od sebe
mi smo dali najbolje
Znam da znaš
da tuga su daljine
ali meni ne treba ni smrt
a ni loza
Ti si mi dovoljna
Ugrizi mi dušu i sjeti se
barem ponekad
kako je sunce zapalilo mostove
u vrtoglavom kaosu
naše potrošene budućnosti
I kako smo poput boema
u društvu mjesečine
voljeli
pili
i plesali
po Parizu
iz naših snova.
ZADNJI LIST JESENI
Pokušavajući razumjeti sebe
dolazim do tvojih ruku
Plahte mirišu na osmijeh
Osmijeh miriše na sunce
Među oblacima sjeta
Pokraj snova jutro
U čaši jesen
Otkazao sam sve planove
za danas
ma i za sutra
Okus noći
je plaho obojao suton
Ne postoji ništa osim sada
Tvoje riječi postaju moje
Moji poljupci postaju tvoji
A melodije,
baš poput vremena,
samo nježno traju
Milujući tvoje tople obraze
poželim da si zauvijek tu
i da sam zauvijek tu
Baš u ovom trenutku,
s tobom,
daleko od boli
ne želim umrijeti.
