Dalibor Mirosav: PET PJESAMA

Dalibor Mirosav, rođen je 1992. u Kozarskoj Dubici. Osnovne i master studije srpskog jezika i književnosti završio je na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci. Do sada je objavio zbirku poezije Potraga (put iskrene duše), (2021). Prije toga, objavljena je njegova priča Odlomci iz praznine, u književnom projektu Priče iz komšiluka 3 u organizaciji Mondo.ba , zatim Sjećanje jednog dječaka u organizaciji čelinačkih novina i konkursa Slavko Jungić Jesej, koja je bila prvonagrađena, pjesma Seoba u književnom konkursu u Višegradu, te pjesma Godišnja doba, koja je objavljena u zbirci Pišem srcem u književnom projektu Centra za komunikacijske i istraživačke studije u Beogradu, a kratka priča Baba Milja, objavljena je u književnom projektu Čitam, pišem, rastem, Centra za komunikacijske i istraživačke studije u Beogradu. Trenutno završava svoj prvi roman, kao i drugu zbirku poezije. Radi kao bibliotekar u Kozarskoj Dubici.

DA SE NISI RODILA

Da se nisi rodila
Sunce se na jednom toplom stomaku
Ne bi umnožilo
Kornjače nikad ne bi postale pismonoše
Djetlić bi se odlučio za neki drugi fakultet
Kosmička prašina bila bi teška
I nakupljala bi se u oknima i trepavicama
Sjevernih vučjih čopora
Iščezli bi, biljezi u vremenu svih onih
Koji se trudiše da se obaspu
Vinsentovim zvijezdama
Floskule, postale bi drevne istine
Tajna učenja, ništa su do skraćenih kurseva
U nekoj od kolonijalnih sila
Plamen svijeća ne bi lelujao
I raznosio mrak iz kog se rodio
Heroje bi vodili na gubilišta
Isti oni koji su ih stvorili
U pšenici ne bi bilo zlata
I od nje, oticali bi vratovi
Košulje od svile samo su rosna paučina
Nekakvog bezveznog pauka za koga
Nikad niko nije čuo, a bojao bi ga se, da ga,
U nehaju, sretne
Polarna svjetlost uzela bi oblik crnog kamena
I survala se u neki vulkan
Ispod kojeg uspijeva ruzmarin
Lanad bi namjesto pjega, na rebrima,
Nosila mahovinu i bezimene mrave
Koji bi jedni druge nosili na počinak
Orke bi prenoćile na zaplesanim santama
Ne bi bio dovoljan ni jedan vijek
Da se rodi nova pjesma,
A ni još bezbroj da se rodi
Onaj koji će je čuti
Iz ljuske, izlazili bi ljudi, lišeni krvi i kljunova
Zmajevi bi odbacili krila i progutali Prometeja,
Umirući zajedno sa idejom o stvaranju i
Boljem, snažnijem vosku
Nijedan rat ne bi završio u čovjeku
Niti bi ijedan čovjek završio rat
U saznanju da je već odavno mrtav
Iz Majke rascvjetavalo bi se korijenje
Latice bi uljepšavale miris prošlih i prošlosti
Za koju niko ne mari, a u njoj se nastanio
Vječno razbokorio, obnevidno
Ribe bi postale najbolji trgovci soli
Školjkama, zrno pijeska nije kamenčić
U cipeli
Svanula bi zimska noć prepuna velikih bundeva
Kojima je neko rekao da su glave

Dalibor Mirosav — Ilustracija: Jovana Pavlović

Da se nisi rodila
Palačinke bi ostale
Masne i debele
I dalje bih mislio
Da će dlake na vratu da porastu
Jednako onima na potiljku i tjemenu
U sobi ne bi bilo ljubičice i orhideje
Ne bi bilo sobe
Jesenja jakna ne bi mirisala na pernicu
Niti bi zimske duboke čarape imale boju
Čokoladnog mlijeka
Buhtlice bi ostale bez limuna
Vrijeme bi samo sebe ispunilo
Dosadom u svojoj bašti
Gdje bi se bokorila osrednjost
I vješti izgovori

Da se nisi rodila
Nikad ne bih čuo
„Volim te“.

DAR

Riječju preklah vrat tišini
U kojoj imadosmo Ono,
Za šta drugi daju i otimaju, sve
A preostane im praznina,
Ispunjena mrakom
Dajem ti svoju riječ
Ne da bih se zakleo ili zavjetovao
Već ćutao u našoj Svetosti.

KAD BIH TE PONOVO SLIKAO

Kad bih te ponovo slikao
Opet bih to uradio u maju
Kad svi mirisi, postaju boje
Kakve žive jedino u očima anđela opasanog točkovima
Kad sve slike, postaju guste memljive tempere
Koje sapliću maljave kistove i prste,
Onih koji ih drže
Kad svaki zvuk u đurđevdanskoj noći
Postane ovlaženo platno naborano akvarelom
Majstora ružičastih osmijeha
Kad mirisi, slike i zvukovi
U majskim jutrima postanu pokreti
Tvojih usana i ruku
Tad sve, postaće jedna boja, razljubljena
U bezbroj drugih
Koje jedva da su sa ovoga svijeta:
Nilskoplava, ponornica vizantijskih zidina
Savršena za vječnost iza tvog potiljka
Smeđa, sa stomaka šeprtljavog laneta
Koje, žmirkajući, traži topli mlaz mlijeka
Zelena, isprana iz krljušti štuke,
Divljašne i hitre
U čijim pokretima svi bogovi Vode
Traže svoj pečat
Maglenoroza, skrivena u pećinama
Gdje pliva riba po kojoj smo dobili ime,
U pećinama mirisne vode i stidljivog Sunca
Crvena, zalutala sa tvrdih krilca usnule bubamare
Koja je već pokazala nekome put od zlata
I put života
Sunčanozlatna, preslikana sa tvog pupka,
Prstima prepunih zgužvanih maslačaka,
Koji teško dišu, prejedeni Suncem
Lednoprozirna, koja pršti pod sječivom
Eskimske tihe ruke i pod stopalima ruskih parova
Kad bih te ponovo slikao,
Poželio bih, da te ne završim.

KAD BIH TE OPISIVAO

Kad bih te opisivao,
Prvo bih potražio hazarsku hartiju
Stvorenu u tajni derikoža providnih prstiju
S kojima oblake slažu u preslice
Prepune tanina i čvorova
Na toj hartiji može da se opisuje voljena
Tek u martovskoj noći
Kad latice počinju da misle o proljećnom jutru
I strasnom sjaju zvijezde za koju svi misle
Da je najvažnija u kosmosu
Jedina olovka koja ima moć da ostavi trag
Na hazarskoj hartiji jeste ona
Čije se srce spaljuje u magmi, koja cijelu jednu
Polubožju vječnost, kulja i čeka
Da izbije iz utrobe Zemlje
I pri tom izbijanju, ako je čula za želju
Nezrelog ljubavnika, i samo tad, ona će proći
Kroz dijamantnu pećinu, sagorjeti svoj bijes
I u dodiru sa dahom orlova
Koji vole da se gnijezde baš tu, pocrniće
I postati kamen mekog srca,
Za koji čovjek koristi tako nespretno ime
Jedino takva hartija, u toj noći,
Takvom olovkom, može da preživi Mlin vremena
U koji će da se vinu ljubavnici
Kamen mekog srca jedini je kamen
Koji može da provodi struju i toplotu
U enciklopedijama i dalje nije zapisano da,
Pored struje i toplote, on, u dodiru,
Sa vlažnim usnama ljubavnika,
I njegovim čežnjivim prstima,
Provodi ljepotu mirisnih dodira,
Živih krilatih sjećanja, umrvljenih poljubaca
Koji ostaju na licu i pretvaraju se u talične mladeže
Kad bih te opisivao,
Moja bi ruka postala besmrtna.

VRIJEME

Da ostane mi još jedan dan
Želio bih s tobom da odem na Mjesec
I da na njemu gradimo dvorce od pijeska
I da prenoćimo na tamnoj strani vjerujući,
Da novi dan i svjetlo zore neće odnijeti zelene krajolike
Iz mojih očiju
Vjerujući da nema vjetra niti mjesecotresa koji bi porušili
Naš požutjeli dom
Vjerujući da nam je ta lakoća novog bivstovanja urođena i prirodna
Vjerujući da smo opet sami u tom zamišljenom beskraju
Koji ne vidimo
Iako su svuda po našoj koži tragovi sazviježđa
Poznavaoca sveg vremena rođenog u ruži svjetlosti.

Da ostane mi još jedan sat
Želio bih da te slušam
Kako čitaš sve knjige koje sam propustio
Jureći slavu i poštovanje onih koji žive za oblik i,
Tuđe navode u časopisima čije listove zaobilaze i moljci
Da te gledam dok čitaš
Konačno shvatajući da od tvog rumenog jezika ne postoji
Vještiji derviš čije ruke ne vide one oko čiji se glava opisuje
Savršen krug, koji će otvoriti rupu i proždrijeti sve misli
Na ovome svijetu
Da te gledam dok te slušam
Da te slušam dok te gledam i vidim i čujem konačno
Sve što si mi ikada rekla gledajući me dok sam ćutio
A nisam smio tihovati.

Da ostane mi još jedan minut
Želio bih da sa tobom trčim kroz rosnu divlju djetelinu
I da smokrimo čarape do kraja, skroz, načisto
Tako da pčele i bumbari ne omaste žalac,
Već da nas pamte po čistom tragu, koji će ostati iza nas
Da trčim toliko koliko me srce nosi, ne mareć’za prekrojen dah
Koji čujem, i koji, u sebi, osjećam
I samo tad bih se usudio da ti pustim ruku
Jer tvoj korak je samo tvoj, makar i prenoćio u mom tragu,
Snenom i blagom, u čijim se prstima odmara polen
Ispušten iz umornih nožica
Razasut sa teških krila
Koja su odbrojala dane.

Da ostane mi još jedan tren,
Želio bih pogledom da ti kažem
„Volim te najviše na svijetu“
Jer za riječi ne bih imao vremena.