Mirko Popović, rođen u Slivnu (Metković) 1944. gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu i studije u Sarajevu u kojem živi od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Po formalnom obrazovanju je diplomirani upravni pravnik. Poeziju i prozu objavljuje u velikom broju književnih časopisa, na Radio-Sarajevu i na Radio-Kometi. Poezija mi je uvrštena i u više zbornika hrvatskog i slovenskog pjesničkog portala Očaravanje, Pesem i dr. Autor je dvije knjige: Tamno sunce, proza i Berba rose, poezija. Dobitnik književne nagrade Hrvatskog slova Dubravko Horvatić.
ZADNJE SLIKE LJETA
ljeto je na izmaku mrmlja starac
naslonjen na štap i zadnje zrake sunca
osmijeh mu je opipljiv kao neko
zaboravljeno zadovoljstvo
borama na čelu izbacio me iz trenutne monotonije
jedva čujnim riječima pogledom i pričom
o morskim sirenama u koje je povjerovao
jedan dio mene a drugi je dio šutio
ne znajući zašto
te noći konzumirali smo onu snagu vina
koja je govorila o bijelim bistama anđela i nekim
bićima od alabastera sa obje strane skalina
kojima se stiže do velike sobe na prvom katu
ne znam je li nešto suzilo u meni ali znam
da se s druge strane uma zibalo more a na vjetru se
ljuljale grane borova isplićući priviđenja
nejasnih figura po sobnim zidovima
san bijaše nedostižan pod mjesečevim srpom
i dalek u očima nimfi koje su zadihano zastajale šapatom
ostavljajući na meni ljepljivost mekoću i nježnost usana
uzdišući kao more dok mu se valovi spajaju
sa hridinama a ja sam im sluđen od želje
stotinu sjenki otkopčavao nekim osjetom
u dijapazonu mogućeg i slušao kako im
niz tijela klize haljine i kako ih u sumračju sobe
netko otima
jedan moj dvojnik pisao je pjesmu o noći
naslonjenoj na brežuljke dok nije zalutao
sa nataloženim slojevima večernjeg obzora
još je samo vidio kako sve biste nečujno izlaze
kroz prozore kroz vrata kroz zidove a on je
koračao sam kao jesen rumenim poljima
zastajući samo onda kad bi mu se
ruka i olovka pokrenule ugledavši starca
naslonjenog na štap i na jutarnje zrake sunca
ono što je ostalo razliveno po njegovu licu
bile su zadnje slike ljeta s glasom: dođi
opet nekada
KROZ VRIJEME
ugledasmo se u dnu velikog
sarajevskog šadrvana
zastadoše oko nas svi
koji u nijemosti romore
jesmo li tek iluzija
ili žižak mjesečevog sjaja
skrivena suza izmaglice
uvenula u daljinama
ugledasmo se u iznenada stišanom
gradskom zvukovlju
nasmijani kroz vrijeme
niz ulicu lipa
iščezlo
ugledasmo se nad neumornim
grgoljem vode kao riječ bijelog
izlizanog kamena
kao neizgovor onoga što više
nikada neće biti
ŽELIO BIH, USPUT
kad god te pogledam
plešeš
s rukama iz djetinjstva
kosa tvoja je let ptica
želio bih znati koje isječke
nemirom ruku skupljaš
i bojažljivom smiješku vezeš
mozaik sutrašnjih vedrina
kad god se izmigoljiš
brzo se vraćaš preko debelog
snježnog pokrivača
promrzlim rukama tražiš
mjesto u mojim džepovima
sa panoramskog vidikovca
nemirom brišeš godišnja doba
i krovovima mijenjaš boje
perspektivu i oblike a ja želim
o svakom fragmentu ponaosob
na zaslonu računara ostaviti
po jednu priču
kad god te pogledam
tvoj monolog je isti: grad sve više
sliči gorostasu koji kao da blijedi
i stari i nikad ne čuješ
kad kažem: prošetajmo daljinama
prošetajmo našim jutros
našim večeras
budimo veliko gorsko oko
u kojem se talože svi njegovi
/gradski/ koraci što gutaju Minulō
što brišu Prolaznō što najavljuju
Neminovnō
kad god te pogledam
svoje godine množiš s nulom
ostavljaš križaljku moj pogled
ne čuješ od sretnih suza
što jecaju kao nasmijana tuga
što lije niz stranice romana
nikad do kraja pročitanog
kad god me pogledaš
poželim sliku tvog obraza
kroz vijavice i iz rumenog snijega
ubrati crvenu ružu onu što nas
još zove iz velikog parka
malo dolje i malo desno
preko puta ostarjelog kestena
